Arhiv tekstova

Leteći duž labirinata između neba i zemlje

Ponukana kratkim, kultnim romanom Richarda Bacha Galeb Jonathan Livingston, tom niskom zapisa svjedoči o sebi i o vlastitim proturječnim osjećanjima i odnosima prema jatu koje baš i ne prima s blagonaklonošću njegovu svojeglavost, odbacivanje bespogovorne poslušnosti i služenja jatu, što će reći zahtjevima njegova predvodnika, Galeb zahvaćen traumom odrastanja kroz interpretacije Richarda Bacha u potrazi je za novim i još neiskušanim rješenjima i iskustvima, što se gdjekada zameću između neba i zemlje, u zraku, poviše naših glava – o čemu je glumica Zsuzsa Daróci ostvarila cijeli jedan vlastiti iskustveni sustav, pa proživljeno podijelila s publikom na improviziranoj sceni postavljenoj u Sinagogi. [Usp. M. Miković, SN, VI. 1986.]. Njezin na sceni izrican prikaz Bachova romana (čini se svakom uzrastu prikladan) uzdigao se u jedinstvenu metaforu o ljepoti, složenosti, izazovima i iskušenjima, pa i opasnostima – formiranja u sigurnosti okrilja jata, naspram samostalnog, rizičnog, ali utoliko i dragocjenijeg otkrivanja tajni letenja, neriješenim zagonetkama duha i uma, napose mogućnosti vlastita tijela i njegovih granica, odmjeravajući ih izdržljivošću vlastitih krila.
Ovom se suvremenom, možemo reći i bajkom, što ju je napisao iskusan vojni i akrobatski pilot vješto spajajući spoznaje o letenju s izgrađenim mišljenjem o pilotaži, a nadasve s ljubavlju za visine, traga za smislom života, hrabro odbacujući obvezatna pravila što ih nameće sivilo tavorenja u jatu i priklanjanje njegovim zahtjevima.
Odbacujući zabrane, posebice one njene ulomke koji su vidljivi dok zrcale naspram nerazjašnjene apokrifne cjeline, spoznaje svekoliki smisao života prelijetanjem svojstvenim samo visokoletačima – posegnula je Darócijeva i za drugim poticajima, počevši od mađarskih pučkih napjeva do artefakata, fragmenata koje pojedinca rijetko kada izdvaja iz svakodnevice, budući da su danomice ovdje kao dio života, a što je ipak najdragocjenije: s mukom savladanu impulzivnost vlastita bića i njegovo iskustvo. Čistom, do savršenstva izbrušenom rečenicom, autentičnom interpretacijom izvornih narodnih pjesama i napjeva, pokretom u kojem je oslobođen ptičji let – podigla nas je Darócijeva iznad panonske ravni u kojoj je nekada davno pjenušalo more. Obazrivo skidajući sloj po sloj vremena krikom, uzdahom, mrmorom, šapatom, kletvom, psovkom, molitvom, progovarajući mađarski, rumunjski, srpski, hrvatski, engleski, napose brzajući kroz ovu scensku (i) alegoriju, također, i teško razumljivim jezikom sna, Zsuzsa Daróci potiče gledatelja da i sam otpečati naslage vlastitom arhetipskom iskustvu, kojemu se u stanovitoj mjeri nužno i nezaobilazno obraća suvremena umjetnost, razmatrajući obostrano lomljiv odnos pojedinca i kolektiva (jata), osobito prepreke i ograničenja, ili anakrone kanone od jata nametnuta pojedincu. Zar se on nema pravo buniti kada ga se ograničava, sputava besmislicama i hoće načiniti zatočenikom ograničena uma? Zar se baš nitko (i nikada) ne bi smio protiv jata pobuniti? Razumije se zakon većine. Izvjesno je, zakoni jata i ubuduće će ograničavati pojedinca i priječiti ga u nesputanu razmišljanju, odvraćajući ga od nauma da iskuša novo – pravdajući se kako hoće zaštititi jato od mogućih loših posljedica. 
»Jednog ćeš dana, Jonathane Livingstone, shvatiti da se neodgovornost ne isplati. Život je neizvjestan i nespoznatljiv, a mi smo stvoreni samo da jedemo i da opstanemo što dulje možemo.« Premda su mu ove riječi starješine jata teško pale, jer su dio nezaslužene nepravde Galeb Jonathan Livingston se ne prepušta gnjevu. »Time što su te protjerali naudili su sami sebi i jednoga će dana i sami vidjeti ono što ti sada vidiš. Oprosti im i pomogni da otvore oči.« Poruka je ova uistinu i upućena čitatelju romana, odnosno gledatelju predstave i stoga »sve što je nekoć želio jatu, sad je činio sam za se; naučio je letjeti i nije mu bilo žao cijene koju je platio«. Galeb Jonathan Livingston je nadasve djelo o pojedincu koji leti tik iznad opasnih valova, probijajući se kroz silinu oluja i čini se kako gdjekada i hoće uklopiti se u jato, premda ga je svojim sposobnostima i darovitošću prerastao, uzaludno pokušavajući biti isti kao bilo koji pripadnik jata, što ne ide, naprosto radi toga jer je već bio posve drugačiji. Na kraju spoznaje da su dosada, strah i gnjev glavni razlozi zbog kojih galebovi žive kratko, a budući da se svega toga zauvijek uspio osloboditi poživjet će dugo i lijepo. Tek pri kraju ove solističke večeri, u kojoj su nastupili još i glumac István Bicskei, te grupa muzičara sa starim mađarskim glazbalima, prepoznatljive zvučne retorike Darócijeva se izravno poduhvatila s ulomcima teksta Richarda Bacha o Galebu Jonathanu Livingstonu, predlažući gledatelju da se s njime u cijelosti upozna.