Arhiv tekstova

Matične knjige iz stare seoske crkve

Zračnom linijom Kunbaja u Mađarskoj je vrlo blizu Gornjem Tavankutu, svega je nekoliko kilometara udaljena od granice. Kada je nedavno na facebooku objavljena fotografija crkve u prekograničnom selu, Tavankućani su komentirali:
»Moja nana mi je pripovidala da su kadgod išli na proštenje i u divojčenje u Kunbaju. To je od Gornjeg oma tamo priko keriteša...«
    »Tamo su nam se dide momčili...«
    »I moji majka i dida su išli tamo u crkvu i na pecu.«
    Kunbaja ima dugu povijest i pominju je zapisi iz šesnaestog stoljeća. Danas je to selo s oko 1.400 stanovnika; nekada ih je bilo dva puta više. Matične knjige se vode od 1819. godine. Njemačke obitelji su ovdje kolonizirane od 1817., te su u starim matičnim zapisima stoga česta njemačka imena. Crkva iz tog davnog vremena više ne postoji. Nekadašnji skromni vjerski objekt od dasaka i naboja nalazio se na lokaciji koja je danas na oko kilometar od centra sela. Nova velika crkva izgrađena je 1877. godine.

Značaj sačuvanih dokumenata 

Nekadašnji vjerski objekti nestaju, ali važne knjige, kao što su matični zapisi, kroz vrijeme se pomno čuvaju. Preživjeli su selidbe, ratove i mnoga loša vremena, a zahvaljujući brižnom odnosu prema ovim jedinstvenim podacima iz prošlosti u mogućnosti smo iščitavati ih i danas. Značaj starih crkvenih matičnih knjiga može se ilustrirati i ovim primjerom: upis mog šukundjede Mihovila (Mihály) u knjizi krštenih u Kunbaji 1845. godine, pod rednim brojem 193, jedino je autentično svjedočanstvo o datumu i mjestu njegovog rođenja. Rođen je u kući; nisu postojala rodilišta, nema fotografija, nema detalja o novorođenčetu koji danas prate dolazak svake bebe na svijet, već odavno nema ni onih koji su se sjećali tog događaja… Samo ovaj upis u Kunbaji: »Mihály, rođen 27. rujna 1845., kršten 28. rujna...«. Iz Tavankuta. Pomenuti podatak iz matične knjige krštenih, zajedno s drugim sličnim upisima, potvrđuje značaj crkve u Kunbaji (i tamošnje matične evidencije) za povijest nekadašnje tavankutske pustare. Ka ovoj crkvi su se ljudi sa salaša i imanja iz pustare upućivali radi tako važnih životnih događaja kao što su krštenja, vjenčanja i sprovodi. Kunbaja i Tavankut su u davna vremena, do postavljanja međudržavne granice ovim atarom po završetku Prvog svjetskog rata, bila dva susjedna sela, na udaljenosti od svega nekoliko kilometara. Stoga je u istraživanju povijesti predaka obitelji koje su nekada živjele u velikom tavankutskom ataru od važnosti podatak o matičnoj evidenciji u arhivi crkve u Kunbaji. 
Iz Subotice se do ovog sela stiže preko kelebijskog ili bajmačkog graničnog prijelaza. Smješteno je nekako u sredini između ove dvije točke, a uz granicu najbliže Gornjem Tavankutu. Subotičanima, najčešće usmjerenim ka Segedinu, Baji, Budimpešti... nije uz put. Pa ipak, i do ovog sela, udaljenog od najprometnijih pravaca, cesta je uređena, a selo pogotovo. Čisto, sa širokim ulicama, lijepim kućama i zelenim dvorištima. Škola, dječje igralište, park i crkva čine središte sela, u ulici razgranatog starog drveća.

Dvorac barona Redla 

Od kelebijskog graničnog prijelaza, lijevo ka Kunbaji, cesta vodi uz nekadašnji veliki kaštel, a poneko ga naziva i dvorcem, baruna Redla, koji se nalazi na području Tompe. Danas je u tom prostoru ustanova za osobe s psihijatrijskim smetnjama. Neposredno uz svoje imanje, barun Béla Redl je 1893. počeo graditi lijepu crkvu. U crkvi sv. Ane služba se danas obavlja jednom tjedno. Obilaze je i posjećuju mnogo češće. 
Objekti barunovog imanja danas služe u zdravstvene svrhe, te nije omogućen obilazak prostorija, ali pogled u okruženje zgrade je impresivan. Iza male kapije otkriva se veliko područje s parkovima, brojnim pomoćnim objektima i šumom. Dugom stazom od dvorca u unutrašnjost imanja stiže se do uzvišenja na kojem se nalazi natkrivena klupa za odmor, s pogledom s visine na sve četiri strane svijeta. Po legendi, baron Béla Redl je nakon jutarnje šetnje doručkovao pod ovom otmjenom nadstrešnicom. S usamljene klupe pruža se divan pogled ka centralnoj zgradi i tornju crkve. 
Imanja obitelji Redl nekada su se prostirala s ove i one strane današnje granice. Iza obitelji je ostalo nekoliko značajnih građevina. Prema predanju u Tompi, osnivač imanja bio je Ferenc Redl koji je kao kraljičin izaslanik došao u Suboticu 1743. godine. Titula baruna dodijeljena je 1808. godine. Za familiju se u prošlosti vezuju imanja pored Sombora i u tadašnjoj Gornjoj Kelebiji. Naime, osim posjeda pored Sombora, Redl je kao »dobar Subotičanin«, upravo ovaj izraz koriste, kupio 600 lanaca zemlje na kelebijskoj pustari. Zatim je imovina podijeljena na dva sina. Kelebiju je nasledio Imre, otac Béle Redla, a Ferencov unuk. Béla Redl (oko 1833. – 1905.) nastavio je s uspješnim poslovanjem, a imanje je raslo… Bio je jedan od najvećih zemljoposjednika na teritoriju Subotice, a time i među najvećim poreznim obveznicima. Njegov kaštel bio je čuven po ljepoti, njegovanom vrtu i ergeli. Ali Béla nije imao dece, nije se niti ženio. Nakon njegove smrti imanje je naslijedila sestra Claudina, udana Nyéky, a ubrzo potom, 1908, poslije Claudinine smrti, nasljednica imanja postaje njena kći Claudia, tada već baronica Podmaniczky.

Crkva pokraj kaštela

Béla Redl je još 1863. godine na imanju sazidao kapelicu. Na tom mjestu je tri desetljeća kasnije započeo gradnju lijepe crkve u gotskom stilu koja se i danas uzdiže pored kaštela poznate plemićke obitelji u prošlosti. Podaci o izgradnji crkve sv. Ane u Tompi opisani su na tabli na ulazu u objekt. Proširenje kućne kapele, odnosno izgradnja crkve sv. Ana, započela je u proljeće 1892., a završena 1905. godine. Zašto je godinama građena – pojašnjava se u opisu na ulazu u crkvu (citirani izvodi su iz opisa): 
»Sigurno su tome pridonijeli i umjetnički ukrasi koji su zahtijevali puno vremena, brižljivu nabavu crkvene opreme, odabir stranih umjetnika za uređivanje i njihov duži ovdašnji boravak. Barun je svoju crkvu za obred u izobilju opskrbio i krasnim umjetničkim predmetima. Na čudan način ova grupa predmeta postoji sve do današnjeg dana – suprotno od bogate i čuvene, ali ukradene zbirke umjetnina kaštela, od koje nije ništa ostalo.«
Crkva je u cijelosti bila barunova privatna gradnja. Na žalost, pouzdani arhivski materijali su zagubljeni tijekom ratova. Po jednoj narodnoj glasini, barun Béla Redl gradnju je odugovlačio zato što je imao nebesku viziju u kojoj je dobio obećanje da neće umrijeti dok crkva ne bude gotova. Kada se približavao kraj izgradnje crkve, barun je izgradio i školu i župu. 
Predikaonica i oltar su od čuvenog mramora iz talijanske Carrare. Kada je kamen stigao do Subotice, prevozili su ga volovskim kolima. Poslove kamenorezaca na mramoru je radio talijanski vajar koji je došao iz Udina, Carlo Sporeni... Sakristijska vrata su od malinovog drveta iz Svete Zemlje. Glavni oltar svete Ane je delo Franza Tavella iz južnog Tirola... Barun Béla Redl svoju crkvu je bogato opskrbio i najljepšim liturgijskim predmetima... 
Izgradnja i dekoracija crkve iz vana je dostojna unutrašnjeg bogatstva. Na tornju su kipovi apostola i evangelista, reljef od majolike Marije i djeteta Isusa. A u luneti kod ulaznih vrata se nalazi Raspeće. Također, na tornju u ruci jednog kipa anđela u tekstu na vrpci čitamo datum završetka gradnje: 1905. Dvadeset trećeg ožujka 1905. umro je barun Redl, graditelj crkve. Ali, prije toga je u svojoj zakladnici (osnivačkom listu) osigurao opstanak župe koja pripada crkvi...«. 
Katarina Korponaić
(Podaci i fotografije iz knjige Katarine Korponaić Tajanstvena Subotica, u izdanju Povijesnog arhiva Subotica 2017. godine)