Arhiv tekstova

Kič potiče lijenost, imitativnost i tupost

Kada kažemo kič, uglavnom ga poistovjećujemo s lošim pokušajima u području stvaralaštva koju zovemo umjetnost. No, zapitajmo se je li kič razvojem globalne kulture i masovnih medija prisutan u svim segmentima naših života? Koliko su razvoj medija i industrijalizacija kulture išli ruku pod ruku s fenomenom kiča? Kič odavno više nije isključivo povezan s nadriumjetnošću nego se iz estetskih sfera proteže i na čovjeka kao socijalno biće, »te na društvo, kao ambijent u kome se taj isti čovjek ostvaruje«, kaže prof. Hana Lencović.
Ovaj intervju ne donosi opisivanje proizvoda kiča, što bi moglo biti zabavno, nego promišljanje o kič »doživljaju« i proširenju kiča, kao simulacije društvenih vrijednosti koje kič donosi zahvaljujući i dominaciji modela površnosti medijske mašinerije. S Hanom Lencović razgovarali smo i o tome što donosi infotainment, dakle trendovi suvremenih masovnih medija time što se informativni sadržaji kombiniraju sa zabavom i propagiranjem društva spektakla i instant modela životnih stilova.
Hana Lencović, po zanimanju je profesorica filozofije i povijesti, trenutno pohađa doktorski studij pri Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu iz znanstvenog polja antropologije. Istražuje nove oblike rada nastalih kao posljedica digitalizacije i razvitka informacijsko-komunikacijskih tehnologija. Također, istražuje free software movement u kontekstu kognitivnog kapitalizma, tzv. hakersku etiku, promjene koje nastaju u suvremenim radnim procesima te posljedice koje pogađaju pojedine društvene skupine (npr. radnička klasa, žene), tj. krizom društva rada. Kao dugogodišnji volonter kulturnih udruga posebice se zalaže za međukulturni dijalog kao vrlo važan segment umreženog društva današnjice te istražuje širok spektar tema od kojih su samo neke: mindfulness u sklopu discipline kognitivne znanosti, zen buddhizam i npr. njegov odjek u hrvatskoj umjetnosti, općenito šamanske kulture posebice afričku IFA filozofiju. Živi i radi u Rijeci.
Koje su odrednice kiča? Je li kič zavodljiv i manipulativan?
Već je podosta davno Konfucije navodno rekao želi li se znati kakva je vlast u pojedinom carstvu odgovor će dati kvaliteta njegove muzike. Međutim, teško je poimati ono što je kičersko isključivo u vezi s jeftinom i bezvrijednom umjetničkom produkcijom. Suvremeno doba sa sobom nosi sveopću kičizaciju života, dodatno rasplamsanu industrijalizacijom kulture i to je općepoznata činjenica. Kič mora biti zavodljiv i manipulativan inače nije kič. Kič mora biti i prilagodljiv kako bi si osigurao što veći broj pobornika, tj. konzumenata. Uzmimo na primjer moju veliku ljubav za razne duhovne pravce u ljudskoj povijesti. Gotovo iz svakog izloga vas promatra statua Buddhe, ima tu i metalnih kutijica za kekse s njegovim likom ili pak odlično će vam se uklopiti u kupaonicu zastori za tuš u zen maniri s motivom grančica bambusa i oblog kamenja. Nije problem u motivima na zavjesi tuša, koji realno oku mogu biti vrlo ugodni, već u simulaciji određenih vrijednosti kojih nema. Možemo reći kako je osnovna karakteristika kiča njegova suštinska ispraznost. Kič pompozno i nametljivo naglašava vrijednosti na izvanjskome planu dok je iznutra prazan i to je ono što nam je zapravo odbojno. Uzet ću još za primjer wabi-sabi japansku estetsku vrijednost, jer sam nedavno pisala o tome. Tzv. wabi-sabi estetiku u japanskoj kulturi odlikuje prirodna nesavršenost i jednostavnost, a povezuje se s vrlo poznatom ceremonijom ispijanja čaja. Ako imate dovoljno novaca, možete si npr. kupiti gotovu wabi-sabi kolibu za ispijanje čaja. I eto, problem riješen, postali ste zen majstor. Kič zbog svoje suštinske praznine kod svojih konzumenata potiče lijenost, imitativnost i tupost. 
Čini li se i Vama ponekad, na trenutak, zadovoljstvo uživanja u kiču, možda ona staklena kugla s Djedom Mrazom, koju kada prevrnete i protresete proizvodi efekt da u kugli sniježi? 
Osobno nemam ništa protiv kiča, on ima svoj legitimitet kao i svaka druga forma izražavanja. Očekivati svijet kojeg odlikuje izvrsnost, i to samo ona koju svatko ponaosob razumije na sebi svojstven način je iluzorno. Svijet odlikuju različitosti i smatram kako se širina čovjeka ogleda u toleranciji istog, tj. prihvaćanju činjenice da su ljudi različiti i da imaju pravo na tu različitost. Zašto bi npr. svi slušali Wagnera? Neki će pak tvrditi da je i njegovo stvaralaštvo zapravo forma tzv. visokog kiča. Problem je u činjenici neimanja izbora i nasilju nametanja. Pregledavajući televizijske kanale osjećam upravo to, imanje sve manje izbora, svugdje iste vijesti, prema istom predlošku reproduciran zabavni program, senzacije i klišeji. I od vremenske prognoze konstruira se fatalan događaj, jer je eto pao snijeg u siječnju. 
Što je uzrokovalo da danas kič više nije isključivo povezan s »jeftinom« kvazi-umjetničkom produkcijom, nego je kič ozračje postalo naša svakodnevnica? Je li i razvoj masovnih medija pridonio izlasku kiča iz estetskih sfera? 
Elektroničke mreže kontrolira nekolicina multinacionalnih kompanija i to je poznata stvar. U njihovu su posjedu dakle kanali putem kojih ljudi međusobno komuniciraju i mislim da do sada u povijesti nema primjera za tako masovnu kontrolu koja svakim danom neprestano raste. Osim, naravno, Orwellove 1984, ali taj smo roman svrstali pod znanstvenu fantastiku. S druge strane, područje cyberspacea zapravo izolira jedan veliki dio ljudske populacije što čini tzv. digitalni rascjep. Jaz između onih koji su umreženi i onih koji to nisu usporedo razvija dvije paralelne civilizacije. Razvoj masovnih medija i tzv. infotainmenta svakako je pridonio drastičnom širenju kiča u svim oblicima. Poznata je sintagma, light motiv nekih medijskih magnata, kako publici treba dati ono što ona želi tako što se najprije podcijeni njezin ukus te ga se posljedično i iskvari. Dakle, šund medijski sadržaji opravdavaju se tako što se tvrdi kako se publici servira samo ono što ona traži. Postavila bih tu navodnu činjenicu u suprotan kontekst te rekla kako je sadržaj medija u skladu s interesom uredništva i onoga tko stoji iza njega, a ne publike. 
Medijski prostor u ovdašnjem podneblju ispunjen je velikim brojem informacija raznih vrsta. Većina televizijskih i radio programa, kao i sadržaja tiskovnih izdanja u Hrvatskoj i Srbiji, kako komercijalnih medija, tako i javnih servisa, često se svodi na jedan globalni model površnosti. Ima li suprotnih primjera rada medija u Hrvatskoj koji nisu ruku pod ruku s onim što zovemo kič? 
Ima, još uvijek postoje enklave na programima državne televizije i neki nezavisni mediji koji nisu dominantno komercijalni, a pod time podrazumijevam senzacionalistički i površni. Međutim, struktura se medija u potpunosti promijenila pri čemu je presudan bio utjecaj digitalizacije. Danas je gotovo nemoguće očekivati na tržištu novine kao što je to, npr., nekada bio Vjesnik i to je realna činjenica. Međutim, preko interneta moguće je pronaći mnoštvo sadržaja putem kojih se čovjek može informirati u odnosu na mainstream medije. Zanimljivi su mi, npr., razni podcasti koje uglavnom vode mladi ljudi, mada to i nije pravilo. U njima se razgovor vodi u jednoj opuštenijoj formi, a gosti su oni koje baš i nije moguće vidjeti, recimo na televiziji. Simptomatično je, naime, kako u emisijama na javnoj televiziji u kojima se raspravlja o određenoj društvenoj problematici uglavnom gledamo uvijek ista lica. Ovako vidimo da postoji itekako širok krug ljudi koji imaju što pametno za reći. 
Ima li u Hrvatskoj političkog kiča i medijske trivijalizacije neugodnih političkih istina?
Kič je sastavni dio demokratskih politika u kojima je bitno »zavesti« birače, svidjeti i dodvoriti im se kako bi se stekao mandat i povjerenje. Birače se ponajviše emotivno zavodi kao mladu udavaču. Kroz razne predizborne kampanje moguće je čuti tako nadrealne stvari koje ni u najčudovatijoj stvarnosti nije moguće ostvariti. Ono što slijedi nakon izbora sasvim je druga priča. Nije to samo problem tzv. mladih demokracija što možemo vidjeti iz, npr., nedavnih prosvjeda tzv. žutih prsluka u Francuskoj. Osnovu kiča čini njegova esencijalna praznina i privid koji on ostavlja. U demokratskom političkom kontekstu on pretenciozno nudi izbore iza kojih se krije uglavnom samo jedna dominantna paradigma politike sveopće globalizacije i dominantnih interesnih kartela. U Hrvatskoj se to ogleda u istim politikama koje se provode bez obzira koja je trenutno opcija na vlasti. Trivijalizacije ima ponajviše prema osobama koje pričaju pojedincima ne baš ugodne stvari, pa ih se želi diskreditirati ad hominem putem medija. Prema nekom čovjeku zna se voditi prava medijska hajka i teško je tu razlučiti što je istina. Ipak, čini mi se, sama politička scena i njezini igrači znaju se ponašati toliko bizarno da tu nikakva daljnja intervencija medija nije potrebna.
Mislite li da u Hrvatskoj ima komercijalizacije Božića i religijskog kiča?
Kada već tijekom listopada u dućanima spazite božićne ukrase, sasvim vam je jasno o čemu se radi. Živimo u sustavu koji teži apsolutnoj komodifikaciji, tj. potržišnjenju gotovo svih aspekata ljudskog života. To je proces u kojem, ako se izrazimo Marxovim terminima, uporabna se vrijednost podvrgava onoj razmjenskoj, tj. ona počinje dominirati. Pri tom nije dovoljno da se robe i usluge proizvode za prodaju već se one moraju proizvoditi i prodavati na takav način kako bi se osigurao najveći mogući profit vlasnicima kapitala. I u tom procesu sva su sredstva dozvoljena. Već je četvrtu godinu za redom vrlo posjećen Advent u Zagrebu. Osobno volim taj božićni kič ako ga se tako može nazvati. Prisutan je jedan osjećaj topline i radosti, ljudi se druže, sve je nekako prepuno života. Imam običaj naći se s prijateljima u to doba, doputovati u Zagreb na druženje kada je spomenuta manifestacija samo zapravo dobar povod. I, da: to sve jest jedan veliki komercijalni vašar. Primijetila sam da s većom popularnošću i posjećenošću dosta se izgubilo na detaljima koji su tu predbožićnu atmosferu činili ugodnom. Veći stupanj komercijalizacije za sada vodi ka jednoj vulgarizaciji. Ako se to na vrijeme zaustavi i ipak zadrži jedan nivo ponude, spomenuti božićni kič još će nas dugo uveseljavati. Iritirana gužvom jednog sam adventskog nedjeljnog popodneva šetala Zagrebom. Bio je smiraj i sumrak, prometa malo. Tek tada sam primijetila kako je zapravo lijepo i kako se ugodno osjećam. 
U kojoj mjeri su ljudi danas uključeni u svijet masovnih roba i u kojoj mjeri te robe imaju udjela u kreiranju društvenih veza i kolektivnih i osobnih identiteta u suvremenim potrošačkim društvima?
Nadovezujući se na prijašnje pitanje i fenomen komodifikacije, dolazimo do jedne od temeljnih karakteristika ere neoliberalizma čija posljedica je primjerice i sve veća privatizacija javnih službi. Taj je proces općenito aktivan od cirka osamdesetih godina te uključuje golemu rasprodaju javnih dobara u sektorima poput telekomunikacija, poštanske službe, opskrbe plinom i električnom energijom, vodoopskrbom, odvozom otpada, javnim prijevozom te socijalne i zdravstvene skrbi. Poznati je antropolog David Harvey spomenute događaje nazvao »akumulacijom putem obezvlaštenja«. Posljedica je to krize poslijeratnog kapitalizma koju je obilježila kriza hiperakumulacije. Tada fokus prelazi sve više na transformaciju nekapitalističkih sfera proizvodnje. Prema tome, ljudi i sve njihove potrebe koje su do sada bile izvan dosega tržišta postaju sve zastupljeniji unutar istog. No, unutar spomenutog okvira tržište se konstantno transformira što će svakako nadalje utjecati i na oblikovanje ljudskih odnosa. Tradicionalni oblik tržišta ustupa mjesto mrežama, a vlasništvo se sve više zamjenjuje pristupom. Dakle, vlasništvo zadržavaju dobavljači koji ga posuđuju, iznajmljuju ili naplaćuju pristojbe, pretplate ili članarine za njegovu vremensku uporabu. Kupuje se kratkoročni pristup između poslužitelja i klijenta koji su u mrežnim odnosima. Kupujete ležaljku i suncobran na plaži kako biste se mogli okupati. Poseban naglasak postavljen je na tzv. intelektualni kapital, bogatstvom postaje ljudska mašta i kreativnost. U budućnosti velik dio trgovine odnosit će se na marketing široke matrice kulturnih iskustava, a ne samo tradicionalnih, na industriji baziranih roba i usluga. Globalni turizam, tematski gradovi i parkovi, zabavni centri, wellness, moda i kuhinja, profesionalni sport i igre, kockanje, glazba, film, televizija, virtualni svjetovi cyber-spacea i elektronički posredovana zabava postaju središtem hiperkapitalizma koji trguje pristupom kulturnim iskustvima. Radi se prije svega o komodifikaciji igre, o prodaji kulturnih dobara uključujući rituale, umjetnost, festivale, duhovne aktivnosti... Spomenuti fenomen naziva se ‘ekonomijom iskustva’ u kojem privatni život svake osobe postaje komercijalnim tržištem, kupujemo vlastitu egzistenciju razlomljenu u male komercijalne segmente. Možemo vidjeti u tome i tendenciju supstitucije tradicionalnih društvenih odnosa onim novčanim. Dakle, transnacionalne medijske kompanije, koristeći digitalnu tehnologiju, zaposjele su kulturnu sferu tako što su je upakirale u komercijalnu. Ona se komodificira u obliku prilagođenih kulturnih iskustava, masovnih komercijalnih spektakala i tomu slično. Nekako je prirodno da trgovina bude povremeni proces te da ostatak vremena ne ovisi o tržištu. Kada je netko uronjen u komercijalne mreže i svoje veze održava kroz plaćanje najma, partnerskog udjela, pretplata i naknada, sve vrijeme postaje komercijalno, a ljudi se grupiraju zbog svojih komercijalnih veza. Do sada je kulturna sfera uvijek prethodila komercijalnoj iz koje se ova izvodila, jer je kultura bila meritumom utjecaja na oblikovanje društvenog ponašanja. Sada se taj proces podvrgao potpunom izvrnuću, kao da se pili grana na kojoj počiva čitav sustav, jer se zapravo uništavaju društveni temelji na kojima se grade i sami komercijalni odnosi. Kako će se taj proces nastaviti i u koje će sve oblike mutirati teško je predvidjeti, ali bit će to vrlo velik izazov u godinama koje slijede. 
Kič je izgleda neuništiv, kako to kažu KUD Idijoti: glupost je neuništiva / glupost je ipak pobijedila.... Kako promišljate o činjenici da su pojave neovangardnih umjetničkih pokreta postale prošlost? Imaju li tu »svoje prste« i masovni mediji?
Smatram da je prava avangarda neuništiva, jer za mene ona je simbol kreativnosti. Svaki je čovjek u svojoj suštini kreativno biće, to mu je prirodno određenje koje se može izraziti na bezbroj načina, ne nužno samo kroz umjetnost. Da bi se pojedinac kreativno ostvario potrebna mu je sloboda i kontakt sa svojim vlastitim nutarnjim bitkom koji se na taj način ostvaruje. Ljudi se zapravo, ako bolje razmislite, razbolijevaju jer su kreativno blokirani i time trajno isfrustrirani. Tu blokadu čini ponajprije neprirodan način života gdje je sav fokus i pažnja usmjeren na vanjsko, a ne prema unutra i to jest cilj masovne kulture, birokracije, žutila i infotainmenta, stvaranje nekreativnih zombija s jedinim fokusom na tome ‘što radi susjed’. Avangardni umjetnici 20. stoljeća zagovarali su stapanje života i umjetnosti što je moguće jedino ako se estetski potencijal uspješno oslobodi institucionalnih stega, birokracije i nametnutih regula. Avangarda je zapravo zahtijevala preobrazbu društvenih odnosa. Paradoks neuspjeha ili uspjeha avangarde je cinično taj što je postala uspješna, tj. vremenom mainstream. Tako je avangarda danas i sinonim za progresivnu modernizaciju, kao i naziv za prestižne potrošačke proizvode. Pop art i postavangarda proglasile su slobodu pod sloganom »sve ide« što je s pozicije estetskog vrednovanja ubrzo postao problem. No, s druge strane, zaista »sve ide«, naravno što ne čini štetu drugome, jer svaki pojedinac ima pravo na vlastiti kreativni izražaj ma kakav on bio.
Mislite li da kulturno naslijeđe rock glazbe »novog vala« iz osamdesetih i onoga što danas rade tek rijetki bendovi, primjerice, poput Let-a 3, Hladnog piva ili Gorana Bareta tek tanušan balans spram prisutnosti kiča pop-kulture u svakodnevnici? Naravno, uz ostvarenja pojedinih kazališnih i filmskih redatelja, slikara i književnika.
 Ne mislim tako, jer svako doba ima neke svoje »nove valove«, životne se okolnosti mijenjaju a era razvoja tehnologije, masovnih medija, komunikacije i društvenih mreža proizvela je vrlo duboku transformaciju. I takva je promjena zapravo prirodan proces. Prošlost treba biti inspiracijom, ali i sadašnjost također nudi bezbroj mogućnosti. Osamdesete su označavale preokupaciju urbanim u Jugoslaviji, tj. tada je na vrhuncu bila izgradnja prigradskih i polugradskih naselja. Specifikum zagrebačke scene bio je Filozofski fakultet, tj. društveni i humanistički studiji, a kritička svijest mladih ljudi razvijala se putem polunezavisnih medija. Danas se situacija potpuno izmijenila, ali kritička svijest nije nestala. Dapače, vrlo je prisutna kod mladih ljudi (i ne samo njih) koji nisu zadovoljni banalnostima i površnošću koja im se servira kao mainstream. Da, i toga nema u središnjem dnevniku niti će ikada biti. Dokle god dominantno vladaju interesni karteli pod plaštem demokratskih sloboda nikada im u interesu neće biti stabilan, samosvjestan i samoostvaren pojedinac koji zna misliti svojom glavom, a elementarna etika mu ujedno nije apstraktni pojam. Ako bolje razmislite, niti jedan sustav baš i ne podržava takve ljude mada, folklora i manipulacije radi, voli ih slaviti. 
Suvremena antropološka teorija je pri stajalištu da je koncepcija »kulture«, kao homogenog, statičnog, ograničenog sustava vrijednosti, značenja i praksi pogrešna, a potom i zloupotrebljena u kolonijalne, ali kasnije i u mnoge druge svrhe, što se odnosi na neka prošla vremena. No, kako »izaći na kraj« s kulturnom različitošću? U antropologiji je, nakon postkolonijalne, feminističke, postmoderne kritike, gotovo jednoglasno prihvaćeno stanovište da kultura predstavlja društveno-historijski konstrukt, te da su identiteti promjenljivi, dinamični i hibridizirani. Ali! Jesu li u stvari u postmodernoj epohi koncepti kulture i identiteta i dalje uspješno uklopljeni u politiku i medije, kao servise određenih politika, uklopljeni u njima željene oblike i tako ostali oružje za različite borbe u politikama identiteta? 
Suvremena antropološka teorija, zaista, od svih znanosti nudi najširu definiciju kulture. U epistemološkom kontekstu dosta je upućeno kritike postmodernizmu, posebice od strane marksističkih mislilaca, diskutirajući kako je i samo tijelo kao biološka činjenica reducirano na kulturni konstrukt. Ako prihvatimo stav da je većina činjenica kontingentne naravi i plod društvenog konstrukta, ponestaje nam racionalnog utemeljenja. Ta tema iznjedrila je dosta pokušaja pronalaska trećeg puta, onoga koji vodi između tvrdih stijena pozitivizma i mutnih močvara relativizma, ali to je sad već neka druga priča. S druge strane, živimo u tzv. informacijskom dobu u kojem moderne tehnologije sve većem broju ljudi omogućuju brzi pristup informacijama s naglaskom na brzoj i prostorno neuvjetovanoj komunikaciji. Još je Sun Tzu konstatirao kako je indicirana informacija inherentna u ratnom sukobu što bi značilo da u dominantno informacijskom dobu posjedovanje i manipuliranje informacijama kod invazivnih politika možda je važnije nego ikada prije. Dakle, suvremeno se ratovanje vodi preko medija i kroz medije kao tzv. meke sile. Putem modernih medija i društvenih mreža moguće je u vrlo kratkom roku raširiti različite idejne konstrukte uključujući također i dezinformacije, razne oblike zastrašivanja, itd. Dostupnost informacija u javnom prostoru omogućila je raznim akterima da na relativno lak način ostvare svoje namjere mijenjanja ciljane okoline i skupine. Treba imati na umu i ovu već vrlo poznatu činjenicu da je ljudski um sposoban svjesno procesirati svega oko 10% informacija dok se 90% taloži u nesvjesnom dijelu uma. Ako gledate sadržaj vijesti, vidjet ćete da je on većinom negativistički obojen, medijski se prostor daje svakakvim rubnim i bizarnim temama pa možete zaključiti o kakvom je programu riječ. To je kao da vam netko svaki dan govori kako ste nesposobni i ništa ne znate. Vremenom ćete vjerojatno razviti ozbiljne simptome nesigurnosti. S druge strane, medijski je prostor toliko informacijski zasićen a vijest traje svega 24 sata. Riječ je o vrlo agresivnom i brzom diskontinuitetu znakova i poruka u kojem su svi znakovi istovrijedni. Nakon ozbiljnih ratnih i gospodarskih tema slijedi reklama za dječji šampon, natječaj ministarstva uprave i tjedne akcije u obližnjem supermarketu. Obilje takvih nefiltriranih informacija i podražaja stvara senzornu preopterećenost i prezasićenost, posljedično ravnodušnost. Iz te ravnodušnosti proizlazi inercija, površnost te tendencija »linije manjeg otpora«. Ako se tome pridodaju ogromne količine trivijalnih zabavnih sadržaja, svijest čovjeka nakon te torture može nalikovati samo nedefiniranoj masi plastelina koju još samo odgovarajuće treba usmjeriti. Da pojednostavim i izrazim se rječnikom Platona. Bilo kom vladaru pećine nije u interesu da razvijate stabilan humani identitet već da ga nemate te da vam se on prema potrebi imputira. Što se tiče multikulturalnosti, u teoriji demokracija i multikulturalnost su pak tijesno povezani. Interkulturna komunikacija u okvirima multikulturne zajednice pruža pojedincima i grupama mnogo više mogućnosti za uspostavljanje onog što smatramo modernim identitetom oslobođenim monolitnosti i zatvorenosti. Svoj osobni identitet također izgrađujem i putem kultura i tradicija koje nisu europske. Tu činjenicu smatram svojim velikim blagoslovom. Ono što nije do sada riješeno su problemi usuglašavanja procesa globalizacije i regionalizacije, potrebe za nacionalnim identitetom i nadnacionalnom integracijom, pri tom mislim svakako na identitet Europske unije. Pretpostavljam da će većina budućih sukoba biti na toj liniji, globalista što podržavaju postojeću liberalnu i kapitalističku paradigmu i otpora suverenista s nacionalnim identitetima. Nas, kako bismo rekli, obične ljude usmjeravat će se, kao i po običaju, prema dominantnom interesu određene skupine. Kako se oduprijeti tome i da li se oduprijeti? Ja bih rekla svakako, jer nas budućnost na to poziva. Mora se pružiti alternativa samome sebi i ne očekivati rješenja servirana izvana za koje se trebamo sami potruditi. Dakle, odgovor na to pitanje zasigurno neće biti u središnjem Dnevniku.