Arhiv tekstova
Grad koji vjeruje u moć preobrazbe
Pijemont se ima čime podičiti. Smješten u sjevernom dijelu Italije, kraj je to u kojem je začeta moderna talijanska država. Njezin najveći grad Torino smješten je dovoljno blizu mora da se u njemu može osjetiti mediteranska klima, a tik ispod vijenca talijanskih Alpa, koje čine zime prilično hladnima. U takvom ambijentu nije bilo šanse za neuspjeh jedne ovako velike (1,7 milijuna stanovnika) ljudske nastambe. Posjetiti ga u kasnu jesen, što je bio privilegij ovog, relativno slabog poznavatelja Italije, značilo je veliku priliku za zbližiti se s njime.
Katolici, i ne samo oni, Torino prvo povezuju s Torinskim platnom, jednom od najpoznatijih kršćanskih relikvija, koja se čuva u katedrali sv. Ivana Krstitelja u ovom gradu. To je laneno platno na kome se nazire slika (slična negativu filmske trake) prednjeg i zadnjeg dijela tijela osobe koja je umrla od posljedica razapinjanja na križ. Spominje se u tri sinoptička evanđelja prilikom opisa Isusovog pogreba. Prvi sigurni podaci o prispjeću Platna u Torino su iz XIV. stoljeća da bi ga 1587. vojvoda Emanuel Philibert, nakon svađa oko vlasništva, definitivno i svečano prenio u Torino. Danas se povremeno prikazuje, dok je na štovanje izložena kopija. Za više od dva milijuna posjetitelja Platna nema ulaženja u pitanja njegove autentičnosti nego im ono služi za dublje razmatranje temeljnog događaja njihove vjere.
Dolina rijeke Po
Plodnost pijemontske zemlje svakako je zasluga rijeke Po, koja teče od istoka ka zapadu duljinom od 625 km cijelom sjevernom Italijom. Torino dijeli na njegov nizijski dio i dio na stijeni, ispod koje ubrzano teče. U dolini Poa se još uvijek proizvodi riža, naročito uz deltu, pri uljevu u Jadransko more. U gradu je rijeka vrlo dobro turistički iskorištena. Usprkos brzom toku, brodice za turiste su brojne, no ne baš cijenom pristupačne. Dolina Poa je i rezervat biosfere, ali tu tek počinje UNESCO-vo priznavanje vrijednosti ovog grada. Gledajući monumentalnu statuu Filiberta na Trgu svetog Karla, vojvode koji je prijestolnicu Italije premjestio u Torino 1562., posjetitelji se brzo upućuju u Lovačku palaču Stupinigi, jedan od dvoraca loze Savojskih. Kako bi se pokazalo kolika je moć vladajuće kuće, od centra Torina pravim radijalnim putom dolazi se do ove građevine, također na Listi svjetske baštine UNESCO-a. Lov, lovački folklor i sijaset elemenata aristokratskog načina življenja vezanih za lov, u cijeloj ovoj obitelji, vrlo su snažno djelovali na oblikovanje unutrašnjosti. Budući da je za javne i pokrajinske vlasti održavanje građevine bilo preskupo, ono je preuzeto od Bratovštine svetog Maura, koja je u međuvremenu doživjela financijski slom. Iz tog razloga veliki dio dvorca je još u procesu obnove i još se razmatraju načini njegove bolje prezentacije. Nemoguće je ne sjetiti se, upravo pod ovom kupolom, vojskovođe Eugena Savojskoga, potomka sporedne linije savojske kuće. Pobjede austrijske vojske pod njegovom komandom nad otomanskom silom kod Sente, Tekija i Beograda značile su prekid turskih osvajanja Europe koncem XVII. stoljeća.
Od povijesti do sadašnjosti i natrag
Ništa lakše nego naći još jednu poveznicu između Torina i naše zemlje. Naime, 11. srpnja 1899., Giovanni Agnelli bio je u skupini ljudi koji su osnovali FIAT (Fabbrica Italiana di Automobili Torino). Prva tvornica je otvorena 1900., a danas je to osma svjetska tvrtka po proizvodnji automobila, koja, kroz korporaciju Fiat-Chrysler, obuhvaća proizvodnju 11 četverokotačkih brendova. Naravno, Torino ima svoj Nacionalni muzej automobila, na obali Poa, no s dosta skromnom zbirkom. Usprkos briljantnoj industrijskoj povijesti (kojoj također doprinosi prehrambena industrija, telekomunikacije i građevinarstvo), grad snažno radi na promjeni imidža. U međuvremenu, naročito nakon 2000. godine, stare tvornice vlakova pretvarane su u umjetničke kvartove, muzeji su potpuno redefinirani, grad je proglašen za Grad dizajna (također od UNESCO-a), uveden je sustav biciklističkoga prijevoza, izgrađena je i linija metroa... Zašto je pala odluka da se grad promijeni (a još se mijenja)? Torino je samo jednom konkurirao za domaćina Zimskih olimpijskih igara, 2006. U jakoj konkurenciji bilo je švicarsko skijalište Sion, a Torino je osvojio veći broj glasova delegata MOP-a. To je bila druga talijanska zimska olimpijada. Torinjani su još uvijek iznenađeni time što su bili domaćini ovog globalnog događaja. Čuveni zimski resort Sestriere je prilično daleko – više od 100 kilometara od grada, bliže granici s Francuskom. No, grad je htio mijenjati svoj globalni odraz i graditi novi ambijent za razvitak – za sebe i svoje posjetitelje. Čini se da se u tome potpuno uspjelo.
Sakupljač poništenih ulaznica
Logo nominacije, kao i samih zimskih igara, te zaštitni znak grada, prisutan i kao gradski simbol, ali proizvođen i u oblicima najbanalnije bižuterije, je Mole Antonelliana, monumentalni toranj, čija je gradnja započeta 1863. Kuriozitet je što je u zamisli arhitekta Anotonellia to bio toranj buduće sinagoge. Danas je to Nacionalni muzej filma – i najviši muzej na svijetu (167,5 m). Kada smo se već vratili na muzeje, najveći dojam na ovoga sakupljača poništenih muzejskih ulaznica imao je Egipatski muzej koji čuva jednu od najvećih zbirki egiptoloških muzejskih primjeraka na svijetu. Ne, nisu Britanci najuspješniji »akvizitori« (čitaj: samoproglašeni, a nipošto legalni, trajni posvojitelji i uspješni prenositelji u britanske muzeje) artefakata dugotrajne povijesti Egipta. Talijanski arheolozi su to radili nevjerojatno uspješno, naročito od sredine XVIII. stoljeća. Nije lako suočiti se, osjetilno i fizički s nečim što je, prije sedam do osam tisuća godina u kamenu oblikovao, uz znanje, ljubav i žrtvu, čovjek nilskih poplavnih ravnica. Mrak izložbenih prostora, stvoren radi izbjegavanja oštećivanja artefakata, posjetitelja, nažalost ne može u mislima prenijeti do užarenog podneblja starog Egipta, ali mu vrlo uspješno pobuđuje strahopoštovanje prema univerzalnoj vrijednosti ljudskoga stvaralaštva.
Uspio sam osjetiti strast i ljubav stanovnika Torina prema hrani: prefinjenoj, maštovitoj, jesenski raznovrsnoj i raznobojnoj. Uspio sam osjetiti i tipičnu sredjeeuropsku multietičnost. Svaki put sam se začudio skromnosti Torinjana, jer na upit govore li engleski redovno i svi odgovaraju »Just a little bit« (samo pomalo). To je više nego preskromna tvrdnja! Organizatori događaja na kojem sam boravio su sve sudionike smjestili u odlični studenski dom na četvrtom katu bivše zgrade bivše industrijske četvrti, gdje se svi studenti ujutro okupljaju oko okruglog stola za doručak, a ljubazna poslužiteljica Lucia sve redovito pozdravi s »buongiorno, prego!« I, da: pizzu spravljamo sasvim pogrješno! Iako sam odmah shvatio da je, (naravno!) tajna u tijestu, recept ipak nisam dobio. Možda bi vrijedilo pokušati otići još jedanput...
Marko Tucakov
