Arhiv tekstova Arhiv tekstova

Baka jača od panja

Provjerom knjiga u matičnom uredu u Sonti, u vrijeme prije umirovljenja šefice mjesne kancelarije Vesne Dekan, samo su potvrđene pretpostavke sumještana da je najstarija Sonćanka ikada Marica Matin, rođena 19. prosinca 1913. godine. Nakon smrti supruga Stipana 1985. godine baka Marica je mislila kako su njih dvoje skupa proživjeli teške, ali i lijepe godine, pa će brzo za njim. Autor ovih redova razgovarao je s njom na ovu temu na obilježavanju njezinog stotog rođendana. »Stipan je bio momak u kojega sam se zagledala na ćošu. Zagledo se i on u mene, pa su se oma umišale tetke i strine i brzo je došlo do kapare, a potli nikoliko miseci i do svatova. Gledala sam ja potli šta naša dica radu. Ta kaki fota i šta sve ne, kod nas toga ni bilo, Bože sačuvaj! Mi smo se cigrali žmure i slipe bake, pa da vidiš dragosti kad se sakriješ s onim u kojega si se zagledala, a žmura ti dugo ne može najt. Jel kad u slipe bake uvatiš noga ko ti se sviđa, pa se još malo napraviš i lud, sve ga diraš po licu i nećeš oma pogodit ko je to. A znaš, srce samo dutnji! Tako smo se snašli i ja i moj Stipa. Ni njegovi ni moji nisu imali ništa protiv, pa smo se i uzeli. Stvorili smo i dvoj mali, dite Ivu i curu Katu«, prisjećala se, za stogodišnjakinju tada još uvijek vrlo prisebna baka Marica. Poput mnogih Sonćana toga doba, Matinovi su živjeli isključivo od sitnoposjedničke poljoprivrede. Mlade i vrijedne ruke obrađivale su deset lanaca zemlje. »Od ranoga prolića, do kasne jeseni radili smo u polju, zimi sam tkala, prela, eklovala, vezla, pulala. Jako sam voljila it na prela, a voljila sam i kad druge dojdu na prelo u moju kuću. Skuvalo bi se kukuruza, napucalo koka, a bome, popila bi se i koja čašica vina. Stipa je zimi išo u Doroslovačku šumu  pravit drva za godinu«, tihim glasom je pričala baka Marica. Svojih 100  godina još uvijek je nosila bez velike muke. Polako, nogu pred nogu, otišla bi u dvorište nahraniti i napojiti perad, a sama bi sa drnjaka donijela i drva za loženje. Ranijih godina njezin Stipa bi zimi, radom u šumi, zaradio dovoljno drva za cijelu narednu godinu, a nerijetko, kad malo zaškripi, našao bi se poneki metar i za prodaju. On bi dovezena drva pedantno ispilao u metrice i posložio, pa bi nerijetko i duž cijele bočne strane dvorišta bila posložena drva. Od tih metrica on bi po potrebi pilao i cijepao drva za loženje. Poslije njegove smrti i taj dio posla preuzima baka Marica, sve dok joj je to snaga dopuštala. U poznijim godinama za pilanje i cijepanje drva angažirala bi nadničare. No, njihovim radom nije baš uvijek bila zadovoljna. Tako je i te godine, još u ljetnim mjesecima, pozvala jednoga nadničara da joj iscijepa prethodno ispilana drva. Među drvima je bio i jedan poprilično širok panj, koji se nije dao ni načeti, pa je ostao neiscijepan. Baka Maricu je to nerviralo, a uporna poput mrava, postala je junak dogodovštine koju prepričava njezino susjedstvo. »Taj panj mi baš smeto. Šta ću, najdem Stipine klinove, latim sikiricu i bome, malo po malo, komatić po komatić, ja ga za dva miseca i iscipala. Ta ni vada komatić pušljivoga bagrama jači od mene? I pravo da ti kažem, baš lipo grije, ložila sam skalje od njega cili misec«, šeretski je ispričala baka Marica nekolicini nas koji smo se zatekli na slavlju. U zimskim danima najviše vremena provodila je sjedeći na malom ležaju u ugodno zagrijanoj ljetnoj kuhinjici. S vremena na vrijeme bi potaknula vatru i dodala u smederevca pokoje drvce. Bagremovo, druge nije priznavala. Nije voljela ni ostajati sama u kući. Svakog gosta bi rado dočekivala, a kako joj sluh baš i nije jako oslabio, uživala bi u razgovoru. Njezin divan vraća sugovornike u daleku prošlost. Govori jednim od najstarijih dijalekata hrvatskog jezika, šokačkom ikavicom stare akcentuacije, lokalnim govorom sonćanskih Šokaca. I ne samo govor, zadržala je i onu višestoljetnu smirenost Šokaca, pa neopterećena navikama današnjice, nikuda ne žuri. »Dico, jako se voljim divanit, al ritko imam prilike. I kad mi kogod dojde  u kuću, taj gleda da što prija otide. Danas svi samo nikuda žurite, ko da ste zaboravili da uvik prija stigne naj što polako ide. Zoto i jeste taki bolešljivi. A sao da znate: kolikogod žurili, na kraj ćemo svi dojt prid Božja vrata, dalje ne možemo«, završila je priču baka Marica, nazdravila nam čašicom vina i pojela komadić rođendanske torte.
Ivan Andrašić 

  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay