Arhiv tekstova

Ne odumire kazalište već njegova prošlost!

Nakon predstave Madách, komentari (12. listopada 1985.) tijekom studenoga u Subotici je prikazano dvadesetak predstava što ih je izvelo sedam kazališta iz Jugoslavije, Mađarske i Zapadne Njemačke, uz sudjelovanje oko 200 glumaca, što su gdjekada odigrali i po tri predstave tijekom istog popodneva i večeri. I odjednom, doslovce preko noći, bezmalo svaki je Subotičanin, ali i mnogi namjernik, imao svoje viđenje, nerijetko kontroverznih ako ne baš i zbivanja, a ono glede toga, očito je iritantnoga kazališta, pozorišta, gledališča, teatra – ta već što li je, te valjda ipak, scene koja ljudima, postupno je postalo očito, kao da znači više no što su toga bili uobičajeno svjesni, iskazujući razmjer njihove brige za sudbinu ovdašnje scene, sve i ako riječ kazalište, do tada godinama nisu imali prijeke potrebe prevaliti preko usana. 
Dočim je ono, sada odjednom isplivalo u središte pozornosti, (ne)očekivano otvarajući pitanja koja svjedoče, ako ne baš o njihovoj dvojbi, ili čak i stanovitoj zbunjenosti glede toga – kakva je to pometnja, ili i zbrka, i koga je sve, obuzela od kazališnih poslenika s ovdašnje scene o kojoj se pisalo mahom od premijere do premijere, ne mogavši a da se i sami kadikad ne zapitaju nad njegovom sudbinom, vječito polupraznim dvoranama i poremećenim odnosima među teatarskim ljudima.
Primjerice, zbog čega od 1973. godine ni jednom redovito biranom ravnatelju nije pošlo za rukom sastaviti četverogodišnji mandat: trojica su podnijela neopozive ostavke, dok je jedan dobio otkaz! Da su se kojim slučajem u tom omjeru mijenjali glumci u dva ansambla, publika bi zacijelo dobila više, ne bi manjkalo prilika za selekciju kvalitetnih i obrazovanih stvaralaca niti bi bila prigušeno ozračje traganja i promjene bez čega je kazalište (čak i subotičko!) osuđeno na postupno, nedvojbeno razvodnjavanje očekivanog stvaralačkog naboja i estetičkih domašaja, te kronično obezvređivanja repertoarske politike. 
Da ni ne prizivamo u sjećanje čin uistinu sramotne obmane, kada je mangupski nasamaren cijeli jedan naraštaj od desetak mladih kojima je na završnoj godini studija glume, ponuđeno da nakon okončane Akademije pristupe ovdašnjem teatru. Treba li podsjećati tko je sve i što je sve poduzeo (i odradio!) da se onemogući njihov eventualni ulazak u subotičko kazalište? 
Ako se s potrebnom pozornošću pročita sve što je o subotičkom kazalištu napisano nakon Madách, komentara, zamjetno je najviše prikaza koji s neskrivenom isključivošću prosuđuju o promjenama u nj, a tek je manji broj teatarskom kritikom ponukanih tekstopisaca sačuvao živce i pokušao sa stanovišta argumenata, nepristrano i odmjereno vrjednovati proklamirane ciljeve i ono što je do tada ostvareno. Sve ostalo, a baš toga je bilo najviše: neugodno sladunjavi i neodmjereni hvalospjevi – u jednom od njih se Ristićeva postavka Madách, komentara i njegovo osvajanje prostora stare Gradske kuće uspoređuje sa sudbinskim značajem osvajanja Zimskog dvorca – ili da se prisjetimo ništa manje neodmjerene baražne vatre koja je istim povodom osuta po Ristiću, ne bi li ga se tako izrešetanog pokazalo za kazališnog neznalicu i imbecila [Rukovet, 1985: 6]. Ako je tako, čemu onda sva ona histerična erupcija kojoj smo bili svjedocima? Čini se, ipak, svi ti tekstovi ostat će samo smiješno/tužnim svjedočanstvom vremena i možda će nekada nekome poslužiti kao moguća dopuna već odavno prenatrpane fenomenologije iracionalnog. Uostalom, treba li se uopće baviti svim tim invektivama koje su u povodu jedne te iste predstave iskočile iz zasjenjenog svijeta zaumnog? 
Možda. Premda sumnjam da bi se nešto novo moglo otkriti, saznati, naučiti. Jer da su imali nešto novo saopćiti u obranu već odavno zamorenog kazališnog modela i njegove estetike kojem su Ristić & Co. suprotstavili svoje promišljanje teatra, ne treba sumnjati, svi ti mnogobrojni kritički raspoloženi tekstopisci bi ih podastrli. Ovako je proliveno toliko kritičarskog gnjeva i tinte da se umalo ne podavismo u njoj, a najviše što smo uspjeli zaključiti, poslije svega, ostalo je tek na nivou podsjećanja na staru civilizacijsku tečevinu prema kojoj pravo na mišljenje ne znači i pravo u mišljenju. 
Zapravo, možda i ne bi trebalo odustati od toga da se zapitamo i zamislimo nad motivima svega što je o subotičkom kazalištu napisano posljednjih pet-šest mjeseci, ne samo zbog toga što o njemu toliko nije napisano posljednjih pet-šest godina, već mnogo više zbog toga što se iza iznenađujućeg mnoštva pristupa jednoj te istoj predstavi, između ostalog može nazrijeti i zajednički imenitelj: strah od promjene, od onoga novoga što su Ristić & Co proklamirali u svojoj pristupnoj besjedi. I ne samo proklamirali već (gle, drznika!) pokušali i ostvariti, dovodeći na taj način pod sumnju sve postojeće (subotičke, a izgleda i neke druge) mjere i aršine, estetike i njihove protagoniste, uglavnom sve one već dobro znane i dobrim zamorene kazališne modele koji su ponajčešće rastjerivali publiku umjesto da je dovode u Talijin hram. Okupljajući tisuće posjetitelja na Madách, komentarima, ili okupljajući tijekom gostovanja u studenom još više ljudi, Ristić & Co. su nedvojbeno pokazali: ne postoji kriza teatra, ljudi se od kazališta nisu okrenuli zbog prodora novih medija već zamoreni pod pritiskom romantičarskog kazališnog rekvizitarija iz prošlog stoljeća. 
Prema tome, nema mjesta za dušobrižništvo! Uostalom: ne odumire kazalište već njegova prošlost! Da, samo od tog saznanja ni malo nije laknulo svim dosadašnjim bogovima i arbitrima, koje su Ristić & Co demontirali i za čas rastjerali sablasnu maglu njihove dojučerašnje svevlasti nad kazalištem.