Arhiv tekstova Arhiv tekstova

Godina sve više njegovi sve manje

Vu godinu što prošla Bać Iva ne bi marijo što prija zaboravit. Ne mora se štodirat brog čega. Krene se kroselo, vidi, sve manje čeljadi, a sve više kuća iz čiji odžaka se više ne puši. Naskaku nema dičje cike i graje, nema baš puno ni starije ni mlađe čeljadi. Snig, a u Podoli ni sona, ni šplijonki. Sokakom larmu jedino nikaki crnpurasti. Ka se divanu, čuješ ji o ćoša do ćoša. Taka jim i dica, a izgleda mu ko da ji i ima najviše. Bać Iva baš i ni veliki virnik, al još o mlađi godina nikada ne propušća pološnicu, a ni večernju na Silvestera. Već na pološnice mu se steškalo. Gleda, nikad manje svita. Bilo mista i u kora i na tavanu. Raniji godina bilo puno mladi, bilo i puno naši što za rata ošli priko, više ji nema. Puno mladi isela se rasuli po cilomu svitu, najviše ji poodlazilo u Švapcku. Mali i mladi što ošli priko narasli, na svit došla i njeva dica, a puno nji isto ko i odvud, poodlazilo odnud po bilomu svitu. Ka za velike svece dojdu ko njevi matera i dada, vi više nemu vrimena, a ni volje, dojt vamo. Svakomu lipše dočekat mlađe, neg it u goste ko stari. A ruku na srce, puno nji više ni nema ko dočekat. Na Silvestera se taman sto navlačit u ruvo za crkvu, na skaku stala nikaka lemuzina, a Taksa bisno zalajo. Oma zno, idu kum Tuna i njegova, pa ćedu, ko i svake godine, zajdno na večernju. Doduše, poslidnji nikoliko godina išli sami, kum Tuna i njegova stali naširoko zaobilazit crkvu otkad se učljanili u ve što vladu i dovatili se državni jasli. »Šta će to bit, vada se neće ope minjat vlast, pa nam se kumovi stali izdaleka priokretat?«, pita ispod glasa bać Ivina. Uto i kum Tuna i njegova u ganku otresli čižmice, unišli, nazvali jim Boga, pa sili zastal. »Ni nam bilo teško dojt iz varoši, voljimo otit u vu našu crkvu. A za svaki slučaj, valja i da nas vidi što više našega svita. Da ne kažu potli, Tunini se odbili o crkve.«, veli kum Tuna, a njegova ga, nako da niko ne vidi, munila laktom pod rebra. Bać Ivina jim svima naljala kuvanoga vina u bukarice. Vaj put i bać Ive, veli nek se malo ugrije, vada mu neće naškodit. Brzo došlo vrime za krenit se, a potli večernje će svi četveroj dojt natrag na paprikaš o suva mesa. Popa na večernje obnarodovo kaka bila godina za njima. Veli, krstilo se osam dice, vinčalo se dva para, a umrlo priko sedamdes čeljadi. Kako onda ne bi svake godine kore i tavan bili sve prazniji? Potli večernje se nisu oma krenili na večeru, kum Tuna i njegova se rukovali i podivanili vada sa svima što taj dan bili u crkve. Za večerom se gosti lipo razdivanili. Domaći doznali i di su i skim bili i šta su sve radili. Tako doznali i da kum Tuna u subotu bijo u glavne varoši. Išo na korzu, pa se sa puno nji beštelovo, jedino to ne bi nigdi obnarodovo. »Ko zna, kume, možda se korza pripuni, pa će dojt kaki novi i ope će tribat okretat pakliju naopako. A vi će se vada sitit da sam se i ja korziro. Znaš... ne bi bili radi ostat brez državni jasli.«, veli kum Tuna i uklade još jedamput. »E, čudan smo mi svit...«, veli bać Ivapotli, ka su ispratili goste.

  • Ministarstvo regionalnog razova i fonfova EU Repub
  • Jooble
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika