Arhiv tekstova Arhiv tekstova

Počeci i razvoj školstva od XV. do sredine XIX. stoljeća

Nemamo točne podatke o tome kada su osnovane prve katoličke škole u Somboru. Znamo da je u nekadašnjem Czobor-Szent-Mihályu (Czobor-Szent-Mihály je srednjovjekovni naziv Sombora, u prijevodu Czobor-sveti-Mihovil) za vrijeme djelovanja dominikanaca u gradu oko 1490-ih godina sagrađena zgrada i za školu. O tome nam govori podatak iz knjige Zombor története (Povijest Sombora) koju je napisao János Muhi 1941. godine. Muhi na 49. stranici knjige govori da je János Czobor tražio od pape Sixta da se u gradu nastane dominikanci koji su za svoje potrebe od obitelji Czobor dobili imanje kojim su mogli raspolagati. U tom vremenu se odvijalo formiranje redovničke zajednice i župe, župnik je bio Ivan. Nakon osnivanja župe sagrađena je nova crkva posvećena na čast Bl. D. Mariji i sagrađena je i škola. 
Nakon Mohačke bitke (1526.) širenjem Osmanlijske vlasti na prostore između Dunava i Tise, pojavljuju se redovnici franjevci koji dolaze iz Bosne. Franjevci uz potporu osmanlija zauzimaju župe Kaločko-bačke nadbiskupije. Tako su se nastanili i u nekadašnjem Czobor-Szent-Mihályu kojeg Turci nazivaju Zomborom. Osmanlijske vlasti su biskupe Ugarske kraljevine smatrali neprijateljima i zbog toga biskupijskim svećenicima nisu dozvolili rad na teritoriju koji je pao pod njihovu vlast. Tu novu situaciju iskoristili su franjevci iz Bosne, koji su krenuli na teritorije između Dunava i Tise. Franjevci su od Osmanlija imali odobrenje za djelovanje, znali su surađivati s Turcima i to zbog iskustva kojeg su imali surađujući s njima u Bosni. Franjevci su na župama okupili i formirali nove zajednice od naroda koji su ostali poslije Mohačke bitke, većinom Mađara i od novih pridošlica koje su franjevci doveli sa sobom iz okoline rijeke Bune iz Hercegovine. Mađarsko stanovništvo se utopilo u slavenski narod, preuzeli su jezik novih crkvenih pastira franjevaca, izgubivši s tim svoj nacionalni identitet.

Franjevci – prvi učitelji

Beogradski biskup Marin Ibrišimović (franjevac, između 1647. – 1650. godine biskup beogradski) u Somboru je 23. i 24. listopada 1649. krizmao 117 osoba. Navedeni podatak govori o tome da su franjevci vršili pastoralni rad i vjernike podučavali vjeri kako bi mogli pristupiti primanju svetih sakramenata. S pastoralnim djelovanjem franjevaca započeo je i novi vjerski odgoj, koji se pretvorio u osnovno obrazovanje stanovništva. Redovnici su bili ti koji su pored crkvenog nauka narod učili jeziku i pismenosti.
Nakon protjerivanja Turaka i pada Osmanlijske vlasti, franjevci su nastavili sa svojim pastoralnim i prosvjetnim radom. O njihovom djelovanju najpreciznije nam govore kanonske vizitacije iz tog vremena (kanonska vizitacija u crkvenoj terminologiji označava pohod nekog crkvenoga poglavara ustanovama i osobama za koje je izravno odgovoran, za vrijeme pohoda pisani su zapisnici koji sadržavaju niz pitanja i odgovora). Kanonske vizitacije, među ostalim, govore o vjernicima koji su sposobni pristupiti sakramentima i o tome da se prije pristupanja sakramentu odvijao ozbiljan vjerski odgoj. 
Kanonska vizitacija iz 1767. godine spominje da je bila posebna škola za dječake i posebna za djevojčice. Na trgu ispred crkve je bila škola za dječake, ta škola je imala dvije sobe, u obje su nastavu držali redovnici franjevci, koji od grada nikakvu plaću nisu dobivali. Franjevci rade na osnovu naređenja kojeg su dobili od provincijala franjevačkog reda. Na karti iz 1774. godine, slovom A naznačena je crkva i franjevački samostan, na trgu ispred crkve sa slovom B je naznačena škola. (fotografija br. 1.)

Razdoblje kantor-učitelja

Vizitacija iz 1756. govori o učitelju koji je sposoban mlade podučavati kršćanskom nauku i pismenosti. Učitelj se zvao Antonius Klempay (Antun Klempai), koji nije završio nikakve škole, zaposlen je zbog dobrih glazbenih sposobnosti. Postoji kuća u kojoj se odvija nastava, u istoj kući živi učitelj. Učitelj za plaću dobiva 60 forinti i drva za ogrjev.
Godine 1762. grad je sklopio ugovor s učiteljem Josipom Czivanom po kojem je on određene učenike obvezan učiti i na glazbu (József Berauer, A Kalocsa-Egyházmegyei Róm. Kath. Népiskolák története, Kaloča, 1896., 280. str.).
Godine 1767. spominje se njemački učitelj Johann Berger (Ivan Berger) koji je u svojoj kući držao nastavu, plaća mu je bila 12 forinti koja je sakupljena od roditelja. Njegova plaća je 1769. bila sljedeća: od grada je dobio 40 forinti, a od roditelja učenika njemačke nacionalnosti 10 forinti; pored toga grad mu je obećao kako će na zimu dobiti i ogrjev.
Godine 1776. grad je odabrao dva kantor-učitelja. Mađare i Hrvate Bunjevce podučavao je Máté Kánya, a učenike njemačke nacionalnosti János Andlitz. Učitelj Kánya je zarađivao 78 forinti i žito. Andlitz je zarađivao 100 forinti. Uvjeti ugovora su bili sljedeći: 1. učitelj je obvezan prikladnog pomoćnika držati; 2. jednog učenika odabranog od strane savjeta poučavati glazbi; 3. svake subote poučavati matematiku; 4. zabranjeno je svirati na zabavama.  
    
Novi pravilnici u školstvu

Godine 1777. stupio je na snagu Ratio Educationis koji je zahtijevao da se organiziraju osnovne škole. Ratio Educationis su odredbe carice Marije Terezije izdane na latinskom jeziku, sadrže precizno sastavljena pravila i propise koji su bili temelj i pravna osnova osnivanja školskog ustrojstva na teritoriju kraljevine Ugarske. Odredbe su provedene i u Somboru. Kanonska vizitacija iz 1783. govori o osnovnim školama i učiteljima, koji nisu više kantor-učitelji. Kantorska i učiteljska služba koje su do tada bili povezane, razdvojene su. Kanonska vizitacija iz 1828. govori o četiri učitelja: Anišić, Slatkić, Jozić, Schkube.  
Sombor je na osnovu Ratio Educationisa morao osnovati trogodišnje osnovne škole u kojima je jedan od obveznih predmeta bio latinski jezik. Drugi Ratio Educationis se pojavio 1806. godine, i on je strogo zahtijevao da se djevojčice odvoje od muškaraca. Godine 1845. objavljen je novi pravilnik za osnovne škole, i tako je već 1846. godine u Somboru postojala četverorazredna elementarna škola. Gradsko vijeće se usprotivilo novim odredbama i četverorazrednoj osnovnoj školi i zahtijevali su da se vrati dvorazredna Gramatikalna škola. U tom zahtjevu su uporno izdržali, zbog toga se četverorazredna elementarna škola teško mogla razviti. U prvom razredu četverogodišnje škole zamjenik učitelja je bio György Balogh, kapelan koji je podučavao samo 17 učenika, što pokazuje da roditelji nisu htjeli upisati svoju djecu u novu školu.
Godine 1858. učitelji u muškoj školi bili su: Nándor Auth, Gábor Grosgyák, József Szempek i Ferencz Jauch, a djevojčice su podučavali: Antal Berger i Lőrinz Pentz. Budući da gradske škole nisu mogle primiti svu djecu u svoje razrede, počele su se pojavljivati manje škole na periferiji grada. Oko 1850. godine grad je odlučio da se osnuju škole na salašima Nenadić i Gradina. Te škole su 1881. godine proširene s jednog na dva razreda (József Berauer, isto, 283. str.).

  • Ministarstvo regionalnog razova i fonfova EU Repub
  • Jooble
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika