Arhiv tekstova

I na zemlji – mir ljudima!

Beogradski nadbiskup mons. Stanislav Hočevar uputio je božićnu poslanicu i čestitku u kojoj je, među ostalim, poželio da 2019. bude godina u kojoj će vladati mir u čitavom svijetu.
»Noć je to, braćo i sestre, u kojoj se rađa najveće svjetlo i razliježe najljepša melodija. To je sveta i blažena noć – kako pjevaju najzvučniji glasovi Neba i Zemlje – koja nam je poklonila Svjetlo od Svjetla i pravoga Boga od pravoga Boga. Tko od nas ljudi može zamisliti bogatiji sadržaj ili predočiti uzvišeniju poruku? 
Ne može nam, naime, ponajprije pobjeći iz razmišljanja ovo bolno pitanje: ima li smisla slaviti Božić te radosno pjevati Slava Bogu na visini i na Zemlji mir ljudima dobre volje ako se oko nas toliko toga ruga miru i toliko njih potpaljuje vatru nerazumijevanja? Ima li smisla, pitamo se dalje, očekivati mir od Njega, koji je proglašen Knezom mira, a pravi mir – barem se tako čini – sve je dalji od nas?! Hoćemo li i ove godine svom snagom slaviti dan Kristova rođenja čak i ako je među nama sve manje rađanja, a toliko mladih života seli se odavde, gdje se nekad toliko borilo za život, branio životni prostor, čuvala sloboda?!
Braćo i sestre! Iskreno se upitajmo: bi li u ovome našem svijetu bilo veselije i radosnije bez Božića i njegovih neopisivih tajni? Htio bih zapravo, na svršetku ove tako značajne godine, sebi i vama postaviti više životnih pitanja! Recimo: jesmo li mi kao pojedinci i zajednica dosad zbilja dovoljno stvarno i sveobuhvatno slavili neopisivu Tajnu utjelovljenja Božjega Sina? Ima li u ovim danima božićnog slavlja Bogo-Čovjek Isus središnje mjesto, ili ono pak pripada našim ulicama, trgovima i parkovima, našim kućama i trpezama, našim putovanjima i provodima? 
Središte božićnih dana nismo ponajprije mi ljudi, niti naše želje i tolika naša očekivanja, nego Bogo-Čovjek – Isus Krist – koji jedini može – da se poslužimo predivnim slikama velikih proroka – nas ne-ljude preobraziti u ljude. Ako, naime, Isus Krist nema prvo i pravo mjesto, onda nitko od nas ne zna gdje i koje je njegovo mjesto. Ako Prvorođeni svega stvorenoga nije na početku svega i na početku svakoga od nas, onda nitko ne zna za sebe kakav bi trebao biti i koja mu je životna zadaća! Ako Utjelovljena Božja Riječ nije Svevišnji Gospod našemu životu, onda nitko od nas ne zna kojoj zajednici pripada i koja mu je uloga u toj zajednici. Božić, svakako, nije prvenstveno u blještavilu vanjskoga sjaja i svjetla nego u neizrecivom svjetlu dubokih spoznaja i nebeskih otkrića. Božić nije na prvom mjestu dan darivanja darova već događaj predaje nas samih ljudima u ljubavi; samo tako, naime, možemo postati jedno!     
Božić nije ponajprije u tome da se susrećemo oko bogate trpeze, nego u našem novom i iskrenom zajedništvu s onima koje smo dosad zaboravljali, gurali na rub života, smatrali nepodobnima, nesposobnima ili čak suvišnima. Rađaju se i druga pitanja: smijemo li mi vjernici, koji s tolikim zanosom pjevamo božićne pjesme, tako često isključivati one koji pripadaju drugome narodu, drugoj vjeroispovijesti, drugoj tradiciji? Zašto mi, koji se nazivamo kršćanima, i dalje nosimo u sebi toliko gordosti i samodostatnosti da ne tražimo oproštaj jedni od drugih, da svoje uspomene i sjećanja ne prosvjetljujemo cjelovitom istinom? Smijemo li mi koji se klanjamo Novorođenom – a On se ponizio do svih najdubljih ponora ljudskih slabosti i eno Ga gdje leži u jaslama – i dalje prezirno gledati na naše susjede, odnose s njima, živjeti uz nepoštena razmišljanja, selektivne istine i selektivnu ljubav?
Vjerujemo li mi, koji se ponosimo kršćanskim imenom, doista Nebu koje ljude proglašava svojim miljenicima? Postupamo li tako sa svim ljudima? Vjerujemo li mi – koji u svetom bogoslužju tako pozorno pratimo poruku anđela da je Novorođeni radost za sve ljude – da je ta činjenica stvarna i moguća i da je proglašena i za nas, stanovnike ovoga dijela Europe?
Mislimo li mi, braćo i sestre, da je moguće stvarati budućnost na samo dosad shvaćenoj tradiciji Božića? Smijemo li se nazivati kršćanima ako nismo doslovno ‘žedni’ i ‘gladni’ jedinstva kršćana? Zar se nije On, Bog mira, za taj dar tako usrdno molio na Posljednjoj večeri, za taj cilj na križu umro i slavno uskrsnuo? Uskrsli Gospodin sve pozdravlja apsolutnom novošću: Mir vama! Baš onako kako su u noći Njegovog rođenja svečano naviještavali anđeli!
Zato, braćo i sestre, nitko od nas, ni kao pojedinac ni kao član zajednice, ne može postati mironoscem i mirotvorcem ako ne odumre najprije svojim dosadašnjim selektivnim predodžbama, ako ne uskrsne u potpuno, u integralno shvaćanje vjere. Božić nije ‘čavao’ kojim na zid povijesti pribijamo samo dosadašnju praksu, nego je dan slavljenja rođenja po kojem se u nama rađaju nova spoznanja, novi uvidi, novi odnosi, cjelovitiji nauk, nova djela, novi nacrti života i rada!
Braćo i sestre, sve što rekosmo ni u čemu ne zatamnjuje našu životnu stvarnost i povijesnu istinu. Božić o kojem mi razmišljamo veliki je organski proces koji uvijek iznova nadilazi dosadašnje spoznaje i granice dosadašnjih postupaka. Diže nas u one visine u kojima gledamo cjelinu, otkrivamo nove mogućnosti i puteve, dišemo čistiji zrak odnosa i dobivamo snagu za napredak. Najviši stupanj integralnog života jest upravo onaj mir koji je Krist Gospodin živio i po apostolima nama predao! Zato Ga i nazivamo Suncem Pravde, Sjajnom zvijezdom jutarnjom, Onime koji dolazi...
Onaj koji jedini doista dolazi u sve dubine našega osobnog i društvenog bića neka vas napuni svakim blagoslovom, srećom i mirom! 
U tom vam duhu želim sretan i blagoslovljen Božić! 
Braći i sestrama istočne tradicije kličem: Mir Božji, Hristos se rodi! Vaistinu se rodi!
Da, braćo ljubljena i sestre predrage, neka 2019. godina bude godina rađanja mira; godina mirnih odnosa, godina u kojoj će vladati mir u čitavom svijetu, u čitavom svemiru! 
Tko u to vjeruje i tko se za to moli, tome će se i dati taj nebeski dar. U tom vas duhu, braćo i sestre, blagoslivljam u ime Oca, Sina i Duha Svetoga te svima vama želim: Mir ljudima na zemlji – miljenicima Božjim«, poručio je u svojoj poslanici mons. Hočevar.