Arhiv tekstova

Kriškringli

Kada je zazvonilo s tornja crkve Sveti Lovro u Sonti drugo zvono u 9.30h za Veliku misu, zaplakalo je dijete s fotografije potvrđujući svoj dolazak na svijet. Dogodilo se to 25. prosinca 1963., na prvi dan Božića, samo 100 m od crkve u lokalnom rodilištu. Rodila se kći Jasminka, drugo dijete majke Eve (rođ. Đurkov) i oca Stipana Silađeva. Njena majka je prošlu Badnju večer i noć provela odmarajući i spavajući na slami u toploj sobi roditeljske kuće s ostalim članovima obitelji. Ujutro su dobili božićni dar koji ne može biti ljepši.
Na ovoj fotografiji Jasminka je snimljena godinu dana poslije na svoj prvi rođendan. Snimanje nije bilo lako, jer božićno drvce, granu ili kriškringli, kako se to u Sonti imenuje, Jasminka je vidjela prvi put i tko bi odolio svemu tomu neuhvatljivom šarenilu i treperenju.
Kriškringli je u Sonti prema veoma dugoj tradiciji donosio anđeo na Badnju večer. Obično je prije nego što će svečana, posna večera biti stavljena na astal, u kuće gdje ima djece, a Jasminka je imala tri godine starijega brata od sebe, pristizao anđeo s okićenom granom. Za tu priliku su se oblačile susjede ili susjedi u bijelu odjeću ili samo u nekakvu bijelu ponjavu, stavivši malo sito preko lica da se ne bi prepoznali. Ako je ulogu anđela imala djevojka, rasplela bi kosu i tako svojim izgledom i tajnovitošću još više zadivila dječicu. Anđeo je već pri ulasku u dvorište zvonio zvoncem. Za djecu je to bio znak da moraju kleknuti i sklopiti ruke na molitvu. Kad je anđeo ušao u sobu, odmah je pitao znaju li se moliti. Zatim je svako dijete ponaosob ili zajedno pokazalo svoje umijeće u molitvi. Djeca su se obično plašila anđela, jer su sve vrijeme došašća, već od svetoga Andrije, svete Barbare i svete Lucije upozoravana da se mole, da poste kao i odrasli i da idu na zornice, jer anđeo neće donijeti kriškringli, ako ne ispune ove uvjete. Dolazak anđela je dočekivan sa strepnjom, pa se nekada i dobro naučena molitva u hipu zaboravljala. No, anđeo je bio milostiv i dobrohotan prema dječici koja su se trudila u molitvi. Djeca koja su bila nestašna nekada su malo dobila prutom (koji je anđeo nosio pod miškom) po dlanu da bi se vratila na pravi put, odnosno u okvire koje društvo nalaže.
Ovo božićno drvce je ukrašeno bogatije nego što su se u daljoj prošlosti drvca ukrašavala, jer su nastupila bolja vremena. Drvce je moglo biti i obična suha grana bilo kojega drveta ili šimšir. Ranije se ukrašavalo kupljenim božićnim bonbonama, kolačima pripremljenim u kući, jabukama, suhim šljivama, liciterskim kolačima i orasima. Povrh svega se razmiještao pamuk koji je izgledao kao rasuti snijeg. Iako bismo danas rekli da je to bilo veoma siromašno, čarolija je ipak bila tu. Jer, u kući je bilo puno svjetlosti od karbitnih ili petrolejskih lampi i od svijeća. Na Badnju večer i Božić se nije štedjelo na petroleju. Peći i štednjaci su se intenzivno ložili, pa je bilo toplo, a svetost je pojačavao pjev božićnih pjesama, slama na podu, obilje hrane na stolu, radosna lica roditelja, baka i djedova, braće i sestara.
Jasminka je sada vremešna žena, supruga, majka i baka. Živi i radi u inozemstvu u bogatoj zemlji, pa i ona sa svojom obitelji živi u izobilju. Ovu fotografiju i slične njoj često pregleda s bratom i sestrom i nostalgično se sjeća drukčijih, ali i veoma dragih vremena. Često snima svoje unuče koje je uzrastom daleko premašilo nju na ovoj fotografiji.
Ruža Silađev