Arhiv tekstova Arhiv tekstova

Pokaži mi nešto drugo, nešto sasvim drugo, sve ovo već poznajem

S prikazom Madách – komentara Lászla Garaija [Garai, 1985:10] preudešena naslova u Ristić, komentari odjeknuli su i mnogi britki, izvankazališni tonovi upozoravajući na ne baš mali razmjer tektonskoga teatarskoga poremećaja. Događaji na sceni i oko nje upućuju na obazrivost, a ponajprije možemo li još uvijek govoriti o subotičkom Narodnom kazalištu s njegove dvije drame? 
I, umjesto ikakve kuknjave nad tim, radije razmotrimo možemo li napisati: Mjesto radnje Madách – komentara su: Velika dvorana, dvorište kazališta, Trg slobode, dvorišta, hodnici i nekoliko dvorana Gradske kuće, te Sinagoga. Uoči premijere sa stranica tjednika 7 Nap oglasio se Ljubiša Ristić riječima: »Otklanjam svaku sumnju; svima zainteresiranima obećavam predstavu jednoga pravoga narodnoga teatra, namijenjenu svima koji znaju da život nekoga djela započinje onda kada otvorimo, a zatim zatvorimo knjigu. Nastavak predstavlja naš pothvat, on će se prikazati na sceni, na četiri mjesta, a komad se obraća jezikom svima razumljivim«. 
Slijedom Ristićeve inovacije samo djelomice komentirat ćemo njegovu interpretaciju Madácheva djela.
Premijerna je predstava, doima se, bila uspješna. Nakon posljednje rečenice: »Čovječe, rekoh ti bori se i vjerujući vjeruj!« uslijedio je uljudan pljesak, uistinu pritajen, hladno suzdržan, uobičajen u Subotičana nakon mnogih predstava. Osrednji, dakle, uspjeh pred »oficijelnom« publikom. Istinski će se prijem vidjeti tek na reprizama.
Ovdje nećemo raspravljati je li ovo bila »predstava pravog narodnog teatra«, ali je potrebno osvrnuti se na onaj dio najave kako se komad »obraća jezikom razumljivim svima« – i premda se za njega baš to ne bi moglo reći, ipak je ostvario cilj – svi su ga razumjeli, jer i nije bilo što za razumjeti! Što nam je htio poručiti? Jer njegov je modernizam, avangardizam, što li je, lociran u prošlo vrijeme. Ta je svojedobna avangarda danas posve zastarjela. 
Još o porukama Ristićevog političkog teatra iz kojega možemo iščitati kako su ovdje zapravo svi sumnjivi – i Mađari i Bunjevci i Raci. Što bismo danas s konfederalnim zamislima ostarjela Kossútha? Uza sve ostalo što glumci izgovaraju u Sinagogi tijekom Posljednje večere. Možemo li govoriti o govoru srca, kada je sve ondje bilo prigušeno, kao da se netko htio prikazati uglađenim. 
Zabavni park, željeznica duhova, scene pogubljenja, postrojavanje reprezentacije, likovi Alberta Szent-Györgyija, Jamesa Joycea, Miklósa Horthyija, pape i konzumnih dama koje nas pozivaju u WC, uz zaglušnu pucnjavu i očito zastrašivanje, čestito su stavili na probu živce gledatelja sviklih na tradicionalno kazalište. I eto nam, takorekuć samo korak nadomak trećeg milenija, ponovno ovdje damara razbijački impuls avangarde s početka XX. stoljeća dok nam srce podcikuje kako bismo slijedom toga »novoga senzibiliteta« trebali postati građanima svijeta. Tako postavljeni Komentari, s tisuću i jednim sudionikom, doista su spektakl – i to ne u negativnom već u pozitivnom značenju riječi. 
U povodu onoga što smo vidjeli shvaćamo ugaoni kamen Ristićeve dramaturgije: svi mogu igrati sve, a umjesto viđenih likova mogu nastupiti i bilo koji drugi likovi, premda kod njega također Panonsko more, uz stražnji ulaz u kazalište i Széchenyi na koljenima imaju vrlo važnu ulogu. 
Nekada su slabim predstavama smatrane one koje se sastoje od cijelog niza dosadnih poanti. Nemojmo se stoga strogo pridržavati tradicionalnih pravila, budimo novi… Tako je ovdje avangardizam građenja od mrvica postao najmanji sadržatelj ristićevskih subotičkih stremljenja. 
Zbrzana režija, beskrajno bubanje glumaca, scene u Sinagogi uobličene pet-šest sati prije premijere – od premijere su načinili generalnu probu. Ono što je prikazano u kazalištu još je nekako i išlo, a sve nadalje kretalo se silaznom putanjom. Ipak, nemojmo Ristićev način rada u svemu stavljati pod znak pitanja, jer za ovo i ne treba više vremena, dovoljno je pretposljednjeg ili posljednjeg dana načiniti podjelu. Tijekom jednog poslijepodneva postaviti slijed slika koje ne zahtijevaju naročito promišljanje, kao u ovoj Tragediji. 
Do ovoga mjesta služili smo se ljekarničkom i kuhinjskom vagom, a sada slijedi ona pijačna kada se s pravom na posljednji komentar možemo zapitati nisu li Ristićevi komentari – bez komentara? Oni ne komentiraju već ostaju u ravni avangardističkog spektakla. Sve viđeno mogao bi prokomentirati tek onaj Imre kojega oslovljavamo Madáchevim prezimenom, vlastitim riječima: »Pokaži mi nešto drugo, nešto sasvim drugo, sve ovo već poznajem«. 
Od premijere predstave Madách-komentari započele su podjele, polarizacije, pa i sukobi među kazališnim djelatnicima, kritičarima, pa i kazališnom publikom o tome je li koncept europskog pučkog teatra uopće kazalište ili s njim ima premalo zajedničkoga da bi ga se smatralo kazališnim činom! O tome je, među ostalim, u svom prikazu pisao i prof. dr. László Gerold. Evo njegova razmatranja donosimo u narednom broju. 

  • Ministarstvo regionalnog razova i fonfova EU Repub
  • Jooble
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika