Arhiv tekstova Arhiv tekstova

Side, nane...

U palićkom parku postoji jedna mala brončana skulptura nazvana »Sunčana jesen«, koju je njena autorica Zlata Baranji Markov 1969. godine darovala Paliću. Ona je postavljena u slobodan prostor uz stazu u blizini stare fontane. Grupna figura, dvije starice koje sjede na klupi postavljena je na nasuto uzvišenje i preko stupa od drvenih talpi može joj se i pristupiti. Dvije »bake« sjede skrštenih ruku, uvijene u tradicionalne marama-šalove, i čini nam se da vječito nešto razgovaraju ili samo šute zureći ispred sebe. Neki likovni kritičari napominju da su bakice omiljene kod djece, od čijih je dodira ruku skulptura dobila i izvanredni ton patine. Mene ova skulptura podsjeća na djetinjstvo kada sam vikendom posećivao djeda koji je imao pekaru u Gatu, jer su slično odjevene bakice sjedele na sokaku ispred svojih kuća. Iako sam bio samo klinac, glasno su me pozdravljale s »faljen Isus«; a ja kao dobro odgojeno dijete otpozdravio sam sa: »jó napot« ili »csókolom«. Kasnije mi je moja baka objasnila da trebam otpozdraviti s »na vike«. Iste te bakice sam vidio i u ambetušu pekare, kako su sjedile na klupi i čekale da se kruh, kolač, savijača ili prase ispeče i slušao sam njihove razgovore. Danas znam koji je ispravan način pozdravljanja i otpozdravljanja, ali džabe, jer tih bakica više nema ni na jednom sokaku. 
Djedina ulica (Plitvička) bila je paralelna sa Somborskim putom i vodila je do nekadašnje vjetrenjače, gde se danas nalazi Buvljak. Izgled ulice i stanovništvo se totalno izmijenilo i kuće su dobile druge funkcije, npr. na mjestu djedine kuće je prodavaonica rabljenih automobila. Zahvaljujući suvremenom komunikacijskom sredstvu TV-u, svako jutro na određenim kanalima ponovo vidim grupe ljudi (stručnjaka i novinara) kako pričaju o svemu i svačemu u stilu nana koje sam nekada slušao.

»Politika tabloida«

Danas, prije svega u TV emisijama koje su u privatnom vlasništvu, uobičajeni jutarnji ritual »novih nana« je prelistavanje tiska i grupno komentiranje glavnih senzacionalističkih naslova. Novine koje se prelistavaju su najčešće tzv. tabloidi, a najčešće teme su i kao nekada kod »bakica« ogovaranje ili bezrezervna podrška vladajućoj političkoj eliti. Ogovaraju se prije svega susjedne države i narodi, zatim grupa političara koji pripadaju tzv. oporbi. Ogovaranje i optuživanje ljudi koji su u »opozitu« polazi od stare komunističke doktrine: »tko nije s nama, taj je protiv nas« i slično dobrom staljinističkom maniru; ljudi se optužuju za krađu, pronevjeru, reketiranje itd. bez valjanih konkretnih dokaza, obično u stilu »iz pouzdanih izvora znamo« ili »došli smo do novih povjerljivih dokumenata« koji se objavljuju u dežurnim tabloidima. U redu je, u svijetu svi znaju što su tabloidi; tko ih želi čitati, neka ih čita. Čini mi se ipak da je kod nas njihova uloga malo drugačija, jer nije jasno jesu li oni produžena ruka vladajuće garniture ili ne. Primjera radi, njihova cijena je minimalna, obično »nešto i daruju«. Pošto znamo da je medijska pismenost u našoj zemlji na niskoj razini, tu mislimo na to da netko razumije ono što je napisano, iz ovog proizlazi da su osnovne (političke) poruke vrlo jednostavne: taj i taj čovjek je lopov, reketaš ili npr. fašist. Već razrađena tehnologija »ako laž ili poluistinu ponavljaš bezbroj puta, ona na koncu postaje istina« primjenjuje se svakodnevno, ujutro, u podne, uvečer čak i u noći. Naravno, s osnovnim ciljem da običnim ljudima ovakva »politika« postane ogavna i da ne žele sudjelovati čak ni na važnijim glasovanjima. Često isključim ton, da ih pretvorim u »zanemjele babe« iz palićkog parka.

Pretplatna obveza

Što se, pak, događa u medijima u državnom vlasništvu? Državi su na raspolaganju i javni servisi, koji nisu baš jeftini. Zato se uz plaćanje tzv. najjeftinje europske cijene električne energije mora platiti i »taksa za javni medijski servis«, istina ne velika (mada je ova usluga poskupjela ove godine za 50%). No, to nije tako bitno, mene u djelovanju javnog servisa najviše nerviraju, ne politička nego ekonomska propaganda koju skraćeno zovemo reklame. Ima ih u vjestima, za vrijeme trajanja filmova ili u sportskim prijenosima. Ako je neka komercijalna, privatna televizija u pitanju, to i razumijem, ali u javnom servisu koji »mi plaćamo« nema opravdanja za ovakve aktivnosti, bar tako mislim ja. U javnim debatama u okviru ovog servisa pojedini sudionici ne znaju ni osnove ponašanja u tzv. dijalogu, jedni drugom upadaju u riječ, svi govore istovremeno, kao na nekom vašaru i to mi plaćamo. Ima i jedna čudna stvar: naš predsjednik države javno izjavljuje da se nerado i rijetko pojavljuje u »javnom servisu«, što je istina. Znači li to da po njemu ovaj servis ne valja? A tu ga baš dobro reklamiraju, jer Dnevnik u bilo koje doba dana obilno izvještava o njegovim aktivnostima: predsjednik je rekao ovo, otvorio tvornicu, put, vodovod itd. što je isto i neka vrsta političke reklame. Moja želja u novoj godini je da u javnom servisu bude manje bilo kakve »reklame«, i zato sam spreman platiti čak i veću taksu. Možda samo sanjam otvorenih očiju?

  • Ministarstvo regionalnog razova i fonfova EU Repub
  • Jooble
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika