Arhiv tekstova Arhiv tekstova

Sloboda je moja inspiracija

Kako smo nedavno pisali, subotička publika imala je priliku u okviru Ciklusa hrvatskog filma u Vojvodini pogledati dva filma Silvija Petranovića: Šegrta Hlapića i Družbu Isusovu. Kino Lifka ne može se usporediti s kinima u Šangaju (gdje je Družbu vidjelo oko 6.000 ljudi!), SAD-u ili nekim drugim dvoranama diljem svijeta, ali jedno im je zajedničko: subotička publika imala se priliku uvjeriti u istu kvalitetu Petranovićevih filmova koja je uočljiva od prve do posljednje minute projekcije. Ako su scenarij i gluma stvar osobnog ukusa i time podložni različitim tumačenjima, to se svakako ne može reći za fotografiju pa čak i glazbu koje su u dva predstavljena filma u Subotici na rubu perfekcije. Pa ipak, ono što je posebno pobudilo pozornost nakon projekcije Družbe Isusove je jedna Petranovićeva ocjena o duhovnosti i religioznosti:
Na kraju projekcije Družbe Isusove u Subotici rekli ste kako je duhovnost u usponu i da XXI. stoljeća neće biti ako ne bude duhovnosti. Što ste time mislili?
To je čuvena rečenica koju je rekao francuski filozof André Malraux »XXI. stoljeća neće biti ako ne bude duhovno«. Smatram da je to činjenica i da smo toga potpuno svjesni; sa svim ovim krizama i ostalim stvarima koje se događaju u našoj svakodnevici sva je duhovnost u usponu. Ne govorim samo o kršćanskoj nego o duhovnosti općenito, i to na globalnoj razini. Uočljiv je uspon mnogih religija koje su bile zanemarene zbog povijesnih prilika. Pogledajte, recimo, bivši Sovjetski Savez i što se dogodilo s Ruskom pravoslavnom crkvom ili s drugim nama bliskim religioznim sustavima koji su također u ekspanzijama.
Nije li ekspanzija duhovnosti o kojoj govorite samo površinska, a da je njena suština licemjerje i zloupotreba vjere u čije su se ime činile i još se čine mnoge strašne stvari? Primjerice, svjedoci smo velike izbjegličko-migrantske krize na globalnoj razini, gdje se sukobljavaju interesi ponajprije dvije velike religije – kršćanstva i islama u čiju se »obranu« podižu žice, ubijaju nevini ljudi...
Možda se nismo najbolje razumjeli na početku: ja sam govorio o svom filmu, a on se bavi našom svakodnevicom. Moj film govori o slobodi, govori o tome da postoje neki dobri i neki zli ljudi. Pa ipak, moj film govori upravo i o tome što ste kroz svoje pitanje upravo iskazali, jer se duhovnost također da iskoristiti u svakodnevne svrhe; ona se može zlorabiti. Vi novcem mnoge stvari možete rješavati, ali moj film se bavi onim esencijalnim: tišinom u svakom čovjeku koja je stvar naše osobne intime i koja nema veze s time čime ove strukture žele vladati svijetom, pa bilo to i preko duhovnosti. Mislim da su i knjiga i film to i prepoznali i osudili, i koliko god to moglo biti i političko pitanje, ovaj film je nadrastao tu temu. U tom smislu i poruka filma ne tiče se svakodnevice, jer se sama svakodnevica mijenja. Uostalom, o tome svjedoče i intervjui koje sam davao: ovisno o vremenu i zajednici kada smo i gdje razgovarali, mijenjao se i rakurs gledanja i na film i na svakodnevicu. Pa ipak, tema u njemu je esencijalna: ljudska. I to je nešto što opstaje.
Jedno od esencijalnih pitanja koje kontesa Marija postavlja u romanu, a ni Vi ga niste izostavili iz filma, jest da joj Bog puno oduzima. Koliko Vas to podsjeća na čuveno Isusovo: »Bože moj, zašto si me ostavio«?
Mi sada možemo ući u duhovnu raspravu koja bi nadrasla ovu temu, ali gledajući to biblijskim činjenicama Isus je u rečenici koju navodite svakako osjećao da je ostavljen. I moja glumica Marija je ostavljena. Ali se u posljednjoj rečenici filma također navodi da su Bogu sve uzeli. Znate, to su činjenice koje je napisao Jiři Šotola, a mene su upravo zato potakle da se pozabavim ovom pričom; da se bavim njenim ljudskim segmentom, tim nivoima koji se isprepliću i koji nisu tako jednostavni.
Vi ste prvi koji je napravio ekranizaciju čuvenog Šotolinog romana. Kako je do toga došlo?
Ja sam to osobno dogovorio s autorom, jer mi je ostavio autorska prava. U to vrijeme, a bilo je to sredinom osamdesetih godina prošloga stoljeća, on je imao karcinom i za nekoliko godina je umro. Ja nisam znao da je bio bolestan, jer mi to nije rekao. Ali, tada su se stvorili uvjeti da budem zreo da napravim taj film. Družba Isusova je odradio sjajne stvari za hrvatski film u svijetu: od premijere u Kini, otvaranja Filmskog festivala u Sarajevu, nastupa na festivalima u Sao Paolu, Kalkuti, Kairu i SAD-u, pa do premijere u Češkoj 13 godina nakon što je snimljen, i to u dvorcu Košumberk gdje se i događa njegova radnja. Tada sam ujedno prvi puta imao priliku osobno otići na mjesto događanja radnje iz knjige. Film je, naravno, moja umjetnička vizija toga djela, a scenarij sam napisao po jednom mnogo širem predlošku. Naravno, najdraža mi je bila reakcija ljudi u Češkoj, koji su Družbu Isusovu prihvatili kao svoj film. Iz svega rečenog vidi se da ovaj film ima bogat život, a on je nastavljen i u Subotici, gdje je također prvi puta prikazan. Ta krasna tišina u Lifki nakon projekcije je ista ona tišina koja Družbu Isusovu prati bilo gdje da se pojavi.
Osim Šotole, snimili ste i film po noveli Milana Kundere Nitko se neće smijati. Je li to ljubav prema češkoj književnosti ili Vas je ondašnji »hit-pisac« posebno inspirirao? 
Kundera je veliki književnik koji je imao i ljudske i umjetničke padove, ali Kundera je zaista bio veliki hit, a imao sam sreću i da je moj film bio nagrađen. Što se tiče pitanja o ljubavi prema češkoj književnosti, odgovor je vrlo jednostavan: neki moji korijeni su vezani s Češkom. Otuda ja možda bolje osjećam vibracije nego od drugdje. To je naprosto tako... ljudski.
Što čini bit Vašeg filma Anatomija ratnog zločina?
Svi moji filmovi bave se samo jednom temom: pitanjem slobode. Anatomija ratnog zločina je dokumentarni film kog sam napravio o svom zavičaju, o Novoj Gradiški. Tamo sam otišao na ratište za vrijeme Domovinskog rata i osjetio sam potrebu da to što tamo vidim to i snimim. I ti dečki koje sam snimio mnogi su poslije poginuli ili nestali. Svoje živote su završili tako što su im imena uklesana na neke spomenike, a ja sam ih snimio kao žive ljude u tom momentu. Koliko god apsurdno zvučalo, i u ovom filmu sam se bavio pitanjem ljudske slobode, a vjerujem da će me to pitanje okupirati i u mojim budućim filmovima.
Kako gledate na to da se zločini koji su činjeni »u naše ime«, ovisno o prilikama, ili negiraju ili proglašavaju herojstvima, dok se zlodjela s druge strane osuđuju i preuveličavaju?
Svaki zločin, bio on ratni ili ne, je zločin. Ali, i ova priča se također, kao i ona o vjeri, može zlorabiti za političke ili neke druge interese. Prezirem se upuštati u to, jer je to nekakava svakodnevica koja nas truje. U pitanju su ljudske sudbine, njihovi životi, i bez obzira je li riječ o sudbinama i životima iz Prvog ili Drugog svjetskog rata ili Domovinskog rata ovo pitanje ima jednaki rakurs. I nema tu nikakvih popuštanja u ime nečega: zločin je zločin. A mi umjetnici se ne trebamo bojati pričati o tim temama, kao što se ne trebamo bojati ni percepije javnosti o tome. Ovo zbog toga da takve stvari ne odu u zaborav, jer iz zaborava nastaje neznanje, a neznanje se često zlorabi za prikazivanje krive slike.
Iako je subotička publika imala priliku vidjeti Šegrta Hlapića, dvorana Lifke je bila puna mališana. Kako ste zadovoljni njihovim prijemom Vašeg filma?
Pa, Šegrt Hlapić živi i dalje svoj život: dolaze novi klinci koji još nisu vidjeli ovaj film. Naravno, meni je jako drago zbog toga, jer Šegrt Hlapić, osim o slobodi, govori i o dobroti, odnosno da se dobro dobrim vraća. To se vidi i po jednakim reakcijama najmlađe publike i u Subotici i one diljem Hrvatske. Šegrt Hlapić je najgledaniji dječji film u Hrvatskoj do sada i na to sam jako ponosan. On je pokazao da i nakon završetka snimanja ima svoj životni vijek koji traje iz generacije u generaciju. Iako je sama knjiga u vrijeme nastajanja filma bila stara sto godina, njezine poruke nisu zastarjele, jer su univerzalne. I to se, na sreću, i na ovaj način vidi, a u prilog tome ide i činjenica da sam za ovaj film dobio nagradu u Rusiji, kao i da je prikazivan u Njemačkoj, Armeniji i po drugim zemljama. Uostalom, i Ivana Brlić Mažuranić je najprevođeniji hrvatski pisac, što i filmu uvelike omogućuje da ima doseg na svim meridijanima.
S obzirom na to da se danas sve manje čita, imate li dojam ili podatke o tome da je Vaš film čitaniji od Ivanine knjige?
Mislim da ne. Mislim da je obvezna lektira u školi sjajna stvar. Možda ju djeca čitaju i na internetu, jer su se i formati čitanja promijenili. Ali, kako god da okrenemo, suština ostaje ista: knjiga se čita.
Kako gledate na položaj dječjeg filma danas; ima li ga dovoljno, postoji li zainteresiranost kod redatelja, publike, potiče li samo društvo/država nastanak novih djela?
Hrvatski film je uvijek bio između publike i države, jer se bez države ne može napraviti hrvatski film. U tom smislu Hrvatska je poduprla i dječji film. Naime, hrvatski dječji film je predvodnik u regiji, ali je drugo pitanje ima li ga dovoljno. Dakle, treba i više raditi da ga bude više, ali to svakako nije lako. Možda najbolji odgovor na ovo pitanje dao je moj profesor, hrvatski oskarovac, Dušan Vukotić riječima »ne radi film onaj tko hoće već onaj tko može«. Drugim riječima, sama dječja književnost prepuna je dobrih djela, ali to traži puno godina rada, odricanja, talenta, znanja... i novca.
Puno pažnje u svojim filmovima pridajete detaljima poput izbora glazbe, fotografije, svjetla... Je li to rezultat onoga što ste naučili od svojih profesora, Vaše osobnosti ili i jednoga i druga pomalo?
Uvijek sam filmu pristupao tako da sam ja njegov autor, bez obzira na to što zajedno sa mnom radi puno pametnih ljudi i daje veliki doprinos njegovom nastanku. Film jeste kolektivno djelo, ali je film prije svega vizija redatelja. A toj svojoj viziji pristupam veoma minuciozno i precizno, jer su mi i pripreme i detalji veoma važni. Nije mi bitno napraviti puno filmova, ali mi je bitno napraviti filmove iza kojih ja stojim i koji će opstati.
Izjavili ste da je potrebno napraviti igrani film o vojvođanskim Hrvatima i da to treba učiniti jedino Branko Ištvančić. Da ste Vi Branko, što bi Vam bila noseća tema?
Znate, hrvatski film je onaj koji se odnosi na hrvatski korpus, nebitno o kom području je riječ. Mi imamo jako puno filmova koji se odnose na Hrvate iz Bosne i Hercegovine, ali ne znam da postoji igrani film koji se bavi temom bunjevačkih Hrvata. Ištvančić je napravio sjajne dokumentarne ili dječje filmove, ali ne i igrani na ovu temu. Stoga bih ja zaista volio vidjeti autohtoni hrvatski film koji se odigrava na ovim prostorima, koji su naravno u nacionalnom ili kulturološkom smislu općenito širi od ovoga o čemu govorim, što je naravno dobro. Ali, ja smatram da moram biti odgovoran za svoj idući film o svijetu kog poznajem. Ja u Suboticu dođem samo kao gost kom je drago vidjeti ovu sredinu, ali netko iznutra zna ovdašnje probleme i sve detalje koji su vezani za njih. Stoga smatram da u ovom trenutku imate bogomdanu priliku da se to i realizira.

Najava događaja

09.02.2019 - Gupčev bal u Tavankutu

HKPD Matija Gubec iz Tavankuta organizira XI. Gupčev bal, koji će biti održan 9. veljače, u sportskoj dvorani Osnovne škole Matija Gubec u Donjem Tavankutu. Za dobru zabavu pobrinut će se tamburaški sastav Biseri iz Subotice i klapa Levanda iz Zagreba. Cijena ulaznice, u koju su uračunati večera i konzumacija pića, je 1.800 dinara. Ulaznice za bal se mogu rezervirati do 1. veljače na broj: 064/201-5274. Početak bala je u 19 sati.

26.01.2019 - Veliko prelo u Subotici

HKC Bunjevačko kolo organizira Veliko prelo 2019. koje će biti održano u subotu, 26. siječnja, u dvorani Tehničke škole Ivan Sarić u Subotici, s početkom u 19 sati. Cijena ulaznice je 2.400 dinara. U cijenu je uključena večera (krumpirača....), piće tijekom večeri i za desert – fanki (krafne).

U programu će sudjelovati Veliki preljski tamburaški orkestar koji sačinjavaju ansambli Ravnica, Biseri i Ruže te članovi folklornog odjela HKC-a Bunjevačko kolo. Tijekom večeri bit će pročitana najljepša Preljska pisma a birat će se birana i najljepša prelja s pratiljama. Organizatori najavljuju i bogatu tombolu.

Sve dodatne informacije možete dobiti u Uredu HKC-a Bunjevačko kolo ili na telefon: 024/55-55-89.

  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay