Arhiv tekstova

Greška izbrisana, šteta ostala

Nije prošlo ni godinu dana otkako je Branko Ištvančić, mimo svoje volje, napustio Hrvatsku radioteleviziju, a Hrvatska raditotelevizija ga je, mimo svoje volje, morala primiti nazad.
Epilog je to priče o otkazu zagrebačkom redatelju tavankutskog podrijetla – kojega je 29. prosinca 2017. potpisao glavni ravnatelj HRT-a Kazimir Bačić i koji je na snagu stupio 13. siječnja prošle godine – i Ištvančićevoj tužbi, koju je zbog toga preko Odvjetničkog društva SDM (Strukan, Delić, Mandac) 14. veljače 2018. podnio Općinskom radnom sudu u Zagrebu. Naime, nakon što je Općinski radni sud 12. rujna prošle godine donio presudu u korist Ištvančića, odnosno njegovog vraćanja na radno mjesto s kog je otpušten, uslijedila je žalba HRT-a koju je 27. studenoga prošle godine odbio i Županijski sud u Zagrebu, te je tako tužitelj ne samo dokazao da je bio u pravu nego se u ponedjeljak, 7. siječnja 2019., i vratio na isto radno mjesto na kom je bio i prije godinu dana.

Argumenti i dokumenti

Podsjećanja radi, Ištvančić je otkaz dobio nakon što je poslodavac, odnosno Bačić, u razdoblju od 16. studenoga do 12. prosinca 2017. »došao do saznanja« da je HRT-ov redatelj 2010., 2011. i 2014. (u)radio filmove izvan kuće u kojoj je bio zaposlen i to »bez odobrenja glavnog ravnatelja«. Riječ je o filmovima Draga Gospa Ilačka (produkacija udruge Dr. Ante Starčević iz Tovarnika), Album (Factum) i Škverski kipar (Artizana). Dan kasnije (13. prosinca 2017.) Ištvančić od Bačića dobija poziv da u roku od dva dana (!) iznese obranu »prije namjeravanog redovitog otkazivanja ugovora o radu uvjetovanog skrivljenim ponašanjem radnika«, a kako ovaj to nije učinio suradnica za kadrovske poslove Vera Pendeš ga 15. siječnja 2018. e-mailom (!) obavještava da je HRT dva tjedna ranije (29. prosinca 2017.) donijela odluku o njegovu otkazu.
Ištvančić je, odnosno njegov pravni zastupnik Ivan Delić, na sudu kasnije ukaz(iv)ao i dokaz(iv)ao na niz nelogičnosti koje se kriju iza ovako jednostavno i jednostrane sročene »krivnje«, a čije se pokriće temelji na Zakonu o radu i Pravilniku o radu na HRT-u (rad izvan kuće mimo znanja nadređenih, prim. a.). Dokazali su Ištvančić i Delić, recimo, ne samo da su tri filma za koja je bio terećen rađeni sa znanjem nadređenih nego i uz njihovu potporu, uključujući tu i njihovo naknadno prikazivanje na HRT-u. Kao dokaz za to iznijeli su da je upravo HRT 26. kolovoza 2010. sklopio ugovor o naknadi (za 1 kunu!) s udrugom Dr. Ante Starčević za film Draga Gospa Ilačka, koju je naknadno i emitirao. Dokazali su, uz pomoć »brojne korespondencije«, i da o radu na Škverskom kiparu saznanja imaju i (ondašnji) producent dokumentarnog programa Miroslav Rezić i voditelj dokumentarnog programa na HRT-u Miro Branković, a što se Albuma tiče, on je uz potporu Ministarstva kulture Hrvatske završen još 2002. (godinu prije nego što se Ištvančić zaposlio na HRT-u), a devet godina kasnije samo je kompletiran tako što mu je podložena glazba. Sve ovo, kako je prije deset mjeseci u razgovoru za Hrvatsku riječ naveo Ištvančićev odvjetnik Ivan Delić, nije za posljedicu imalo nelojalnu konkurenciju niti je HRT zbog toga na bilo koji način bio oštećen. Dapače, prikazivanjem ovih filmova, HRT ne samo da je znao da ih je Ištvančić radio u drugim produkcijama nego je od njih imao i koristi.
U obrazloženju Županijskog suda – kojega je potpisao predjednik Vijeća Ivica Veselić – uz odbacivanje žalbe na presudu Općinskog radnog suda po svim točkama i obavezu da Ištvančića u roku od osam dana vrati na posao HRT-u se nalaže i da tužitelju nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.500 kuna (oko 340 eura) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja je počela teći danom presude (od 12. rujna prošle godine).

Moralnost i odgovornost

Tako, u najkraćem, izgleda formalno-pravna strana ove priče koja je započela koncem 2017., a završila početkom 2019., a koju je Hrvatska riječ za to vrijeme pratila. Ona profesionalno-ljudska, a što je bio i motiv za pisanje o Ištvačićevom slučaju, još je ružnija i tužnija. Bar kada je riječ o rukovodstvu ove kuće.
Kako sam za naš tjednik kaže, nitko od nadređenih ne samo da mu nije uputio riječi dobrodošlice nego mu se nije niti ispričao zbog toga što je, ne svojom krivnjom, doživio. Ovdje, naravno, izuzimamo kolege (redatelje, snimatelje...) koji mu, kako veli, svako malo na hodniku čestitaju na istrajnosti i dobivenom sudskom postupku.
Ištvančić je vraćen na isto radno mjesto, a isti mu je i šef: Josip Krajina, koji ga je prvoga dana uputio na rukovoditelja koji će ga raspoređivati na poslove snimanja dokumentarnih filmova, kao i ranije.
Komentirajući presudu Općinskog radnog, a zatim i Županijskog suda Ištvančić za Hrvatsku riječ kaže:
»Moj komentar je kako ipak ima pravde i kako je ovo bilo za očekivati. Ali zadovoljstvo je još veće, jer je nepravda ispravljena na pravni način. Sad, kad je pravda ispravljena, mislim kako do ovoga uopće nije trebalo doći. Ne znam tko će na Televiziji nadoknaditi štetu.«
Kada je već o šteti riječ, ona se odnosi na dvije stvari. Prva se tiče samog Ištvančića, odnosno njegovog razdoblja kada je bio bez posla i nadoknade izgubljenog novca zbog toga. Istina je da je riječ o tek sedam dana, jer je Ištvančić imao sreću (ali i sposobnosti, zar ne?) da se ubrzo nakon otkaza na HRT-u zaposli kao ravnatelj Doma kulture Kristalna kocka vedrine u Sisku, gdje je – zbog vraćanja na prethodni posao – koncem prošle godine i sam dao otkaz. O drugom je u ovom slučaju riječ, a ne o par stotina kuna, jer mu tih sedam dana znači prekid radnog staža. Kako o tome nema ni riječi u presudi Županijskog suda, a niti je (naravno) bilo tko od rukovodstva tako nešto i spomenuo Ištvančić kaže kako će sam pokrenuti to pitanje. Tko zna, od ishoda budućih razgovora na tu temu ovisi hoće li mu na pamet pasti i materijalna nadoknada »zbog pretrpljenih duševnih boli« prouzročenih nepravednim i nezakonitim otkazom.
Ne računajući, hmmm... upotrijebimo tu eufemizam, »pogrešnu procjenu« Kazimira Bačića, u ovom je slučaju glavni ravnatelj HRT-a bez dvojbe načinio najveću štetu. I to onu mjerljivu, materijalnu. Naime, zbog otkaza kog je dobio, Ištvančić je na HRT-u započeto snimanje dokumentarnog filma Dužijanca završio kao njegov vanjski suradnik. Kao redatelj tog filma, koji je premijerno prikazan 4. kolovoza 2018. na HRT-u 4, Ištvančić je potpisao ugovor u vrijednosti od oko 20.000 kuna (oko 2.700 eura) dok bi isti posao, da je u to vrijeme bio zaposlen na HRT-u, odradio za redovitu plaću. Na taj način Bačić je kuću na čijem je čelu oštetio za navedeni iznos, a kako u komunikaciji s rukovodstvom HRT-a nemamo najbolja iskustva, nije nam poznato je li ovo pitanje, makar nakon presude Županijskog suda i vraćanja Ištvančića na posao, uopće netko pokrenuo. Pa zva(l)o se taj netko i samo Upravno vijeće ove kuće.
Konačno, u zaključku ovoga teksta, a upravo na primjeru Ištvančića, ne možemo se oteti čudnom dojmu kako se Zakon i Poslovnik o radu na HRT-u primjenjuju selektivno i na temelju lošeg sjećanja. Nije, naime, čudno da se poslodavac u rukovođenju kućom kani pridržavati zakonskih propisa i utvrđenoga »kućnoga reda«. Dapače, to je i vrlo pohvalno. Čudno je, međutim, što isti taj poslodavac do pravih činjenica, i to na vlastitu štetu, dolazi tek nakon što se one utvrde na sudu, a ne da ih prethodno detaljnije provjeri. Još čudnije i od toga je što taj isti poslodavac, i nakon potpisivanja otkaza, pušta na programu HRT-a gomilu Ištvančićevih dokumentaraca što navodi i na pomisao o tome kakva je produkcija te kuće. I na koncu, i moralno je i profesionalno svakako najupitniji odnos rukovodstva kuće prema Ištvančiću nakon izgubljenog sudskog spora i odgovornosti Bačića zbog štete koju je time nanio hrvatskom javnom servisu.
Z. R.