Arhiv tekstova

Naše malo njima znači sve

Doba u kojem živimo, zauzetost svakodnevnim poslovima, briga o vlastitoj djeci i kućanstvu, često nam ostavljaju malo vremena za brigu o našim roditeljima i našim starijim bližnjima. Iz tog razloga, ne zato što bi ljudi to htjeli, nego zato što su prisiljeni, moraju pronalaziti druga rješenja kako bi zbrinuli svoje roditelje. Nažalost, u praksi postoje i loši primjeri kada se iskorištava tuđa bolest i starost kako bi se ishodila materijalna korist, a da se zauzvrat ne vodi briga o bližnjima, na odgovarajući način. Svakako da je jedan od načina (iako mnogi ljudi zaziru od takvog smještaja) smještaj starih i nemoćnih u dom umirovljenika ili obiteljske domove. U ovo blagdansko vrijeme posjetili smo jedan od domova za stare i nemoćne osobe u Šidu da bismo se uvjerili kako blagdane provode oni ljudi koji ih ne provode u krugu svojih obitelji. Prema onome što smo vidjeli, zaključili smo da korisnici u njima imaju više pažnje i daleko aktivniji kulturni život nego što bi možda imali u svojim samačkim kućanstvima.

Velika obitelj
 
Skoro osam godina Svetlana Nonković je na čelu tima Doma za stare osobe Luana. Zajedno s timom stručnih ljudi, medicinskim osobljem, njegovateljicama i kuharicama trudi se da u toj ustanovi svi funkcioniraju kao jedna velika obitelj i da korisnici osjete dom kao svoju drugu kuću. Prema riječima korisnika i njihovim osmjesima na licima stječe se dojam da u velikoj mjeri i uspijevaju u tome.
»Mi želimo da i naši korisnici dožive radost Nove godine, ali i svih drugih blagdana. Trudimo se to im i omogućiti. Puno im znači svaki vid pažnje, razgovor, osmijeh, topla riječ. Zato ovaj posao ne može raditi onaj čovjek koji ne voli ljude i koji nije spreman pomoći starim i nemoćnim osobama. Mi smo otvorena licencirana ustanova. Imamo jako dobru suradnju sa šidskim Domom zdravlja, službom hitne pomoći, Centrom za socijalni rad. Svakodnevno pratimo zdravstveno stanje naših korisnika, količinu unosa tekućine i sve ostale zdravstvene parametre, s obzirom na to da su u ustanovi smješteni i ležeći bolesni korisnici. Svakodnevno održavamo njihovu osobnu higijenu, higijenu prostora, uro-genitalnog trakta, mijenjamo im pelene, vodimo računa i o svim drugim njihovim potrebama i mislim da to odrađujemo dobro i pošteno«, kaže ravnateljica ove ustanove.

Zajednička briga

Svatko od korisnika u ovu ustanovu je došao zbog jednog razloga, nemogućnosti bližnjih da brinu o njima.
»Imamo grupu naših korisnika koji su bili u svojim domovima. Dok su bili u stanju da se sami brinu o sebi, bili su u svom okruženju. U momentu kada uža obitelj nije mogla više brinuti o njima, zbog  poslova i obveza, bili su prinuđeni smjestiti ih u ove ustanove. Obitelj je uglavnom prisutna i dolazi im u posjet. Tako da tu postoji zajednička briga, nas iz ustanove i obitelji korisnika. Postoji i ona grupa korisnika koji su vitalni i pokretni. Šetaju po gradu, odu do trgovine i redovito se čuju sa svojim bližnjima. Međutim, postoji i grupa korisnika koje obitelj zaboravi. Njihova obveza se svede na plaćanje smještaja, slanje garderobe brzom poštom i to je ono što je strašno i surovo. Ljudi gube emocije i osjećaj prema svojim roditeljima i svojim bližnjima. To mi je kao čovjeku jako strašno. Zato se mi trudimo da njima poklonimo najveću pažnju i ljubav i da i oni ovdje osjete svu toplinu doma.«

Djeca – najčešći posjetitelji

A koliko društvena zajednica poklanja pažnju starim osobama? Da li bi moglo biti i više? 
»Najčešće nam dolaze u posjet djeca sa svojim odgojiteljima iz vrtića, pogotovo u listopadu kada se obilježava Međunarodni dan starih. Često su nam gosti i glumci Amaterskog kazališta Branislav Nušić, koji im odigraju poneku predstavu, a i udruge umirovljenika su nam česti gosti. Što se tiče društvene zajednice, mislim da bi pažnja trebala biti mnogo veća. Ono što bih željela istaknuti je da s predstavnicima crkava imamo dobru suradnju. S obzirom na to da smo višenacionalna sredina i u našoj ustanovi su podjednako zastupljene sve vjere, kod nas dolaze svi svećenici, kako pravoslavni tako i katolički, grkokatolički i evangelički«, ističe ravnateljica.
Atmosfera novogodišnjih blagdana prisutna je i u ovoj ustanovi. U blagovaonici gdje korisnici provode najveći dio svog vremena nalazi se okićeni bor, a ispod njega su i paketići.
»Svake godine svečano obilježavamo Novu godinu, božićne i uskršnje blagdane, na taj način što našim korisnicima pripremamo paketiće u skladu s datumom. Sada smo im pripremili paketiće za Novu godinu. Obavezno im na taj dan pripremimo svečaniji ručak, kolače, dekoriramo prostor i tada im uručujemo darove. Oni se puno raduju tome. Prelijep je prizor vidjeti ih kako su sretni«, navodi ona dodajući.
»Jako mi je bitno da pomognem svakom čovjeku, a svaka smrt korisnika mi teško padne. Nema toga što medicina poznaje, a da mi ne možemo nabaviti. Za sve što im je potrebno od lijekova odlazimo i u Hrvatsku i u Bosnu i nema tog izgovora da se nešto ne može pronaći. Borimo se za svakog korisnika do posljednjeg dana. Jako sam zadovoljna kada vidim da je netko sretan i to me ispunjava ne samo u ovom poslu nego i u životu«, zaključuje ona.

Dobro se dobrim vraća

 Ljubica Banjanin već dva mjeseca boravi u Domu za stare osobe Luana.
»Zadovoljna sam uvjetima u Domu. Ostala sam sama u svom kućanstvu i nitko se nije mogao starati o meni. S obzirom na to da se ne mogu sama kretati, jedini način je bio da me moja djeca smjeste u dom. Dan mi brže prođe kad sam u društvu. Ovdje se družimo, razgovaramo i tako mi dan brže prođe. Ono što je najvažnije jest ljubaznost osoblja. Topla riječ i osmijeh mi puno znače, a neizmjerno se radujem  kada mi najbliži dođu u posjet. Zato se puno radujem predstojećim blagdanima.«
Marija Trivanović prilikom pada je slomila kuk. Do tada se sama brinula o sebi. No, nije bilo drugog izbora jer joj je bila potrebna svakodnevna njega.
»Sin me je dovezao u Dom da budem ovdje tijekom zime. Lijepo mi je ovdje i ne mogu se požaliti ni na što. Toplo je, svakog dana imamo kuhane obroke, poslugu koja je ljubazna i svi su ljubazni. Medicinska sestra mi je kao rođeno dijete i sve je čisto i uredno. Nisam se demoralizirala, a i djeca mi često dođu u posjet i uvijek mi je drago kada dođu. Uvijek sam se trudila prema svima biti dobar drug i prijatelj i to mi se sada vraća«, kaže baka Marija.
Svaki posjet, razgovor, mali znak pažnje, pa čak i osmijeh za ove ljude znači mnogo, a nas ne košta ništa. I ne zaboravimo: svi ćemo jednoga dana biti stari i nemoćni.
S. D.