Arhiv tekstova

Izblijedjele parole, pravo na pobunu nije!

Prošle godine navršilo se pedeset godina od studentskih gibanja 1968. Studentski prosvjedi tada su potresali Europu, pogotovo oni u Njemačkoj i Francuskoj, ali i Ameriku, gdje se prosvjedovalo protiv rata u Vijetnamu. U Francuskoj su studenti prosvjedovali protiv tadašnjeg liberalnog kapitalizma, konzumerizma i tradicionalnih institucija, a prosvjedi su se proširili i na tvornice, što je rezultiralo štrajkovima radnika. Jedna od parola francuskih studenata 1968. bila je: »Budimo realni –  tražimo nemoguće!« U tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj studentska gibanja eskaliraju nakon pokušaja ubojstva Rudija Dutschkea, vođe ljevičarski orijentiranih studenata. Studenti u Zapadnoj Njemačkoj su prosvjedovali i protiv Vijetnamskog rata, što je od vlasti u državi koja je vodila proameričku politiku, ocijenjeno kao antiamerikanizam. Ništa čudno, Berlinski zid je još stajao, a u zaleđu Zapadne Njemačke bila je socijalistička Njemačka Demokratska Republika i Varšavski blok. 
Ne zaboravimo i na to da je u Čehoslovačkoj proces reformi zaustavljen slamanjem Praškog proljeća 1968., kada je Sovjetski Savez okupirao tu državu. Prvi tajnik Centralnog komiteta komunista Čehoslovačke Alexander Dubček, slovački komunistički političar, reforme političkih procesa u toj državi je nazivao »socijalizam s ljudskim licem.« I ne zaboravimo da je Jan Palach, student, Čeh, sebe zapalio u centru Praga u znak prosvjeda nakon okupacije Čehoslovačke.

Studentski prosvjedi u Beogradu

Dogodili su se te ‘68. i studentski prosvjedi u Beogradu; započeli su 2. lipnja, a završeni su već poslije osam dana. Doživotni predsjednik SFRJ Josip Broz Tito je tada rekao da studentski prosvjedi u Jugoslaviji nisu odraz onoga što se događalo u Francuskoj, Njemačkoj, Čehoslovačkoj, jer »to nije utjecaj izvana« nego su: »studentski prosvjedi odraz naših slabosti koje su se nagomilale i koje moramo otkloniti«. Studentske prosvjede u Beogradu podržali su mnogi književnici, glumci, slikari i brojni intelektualci, a te Titove riječi studenti su dočekali oduševljeno i uhvatili se u Kozaračko kolo. Studenti u Jugoslaviji borili su se također za socijalizam »s ljudskim likom«, a boje i poruke parola poput onih: »Mi smo sinovi radnog naroda« i »Dole socijalistička buržoazija« brzo su izblijedjele i nestale.
Dirnu li vas i dan-danas riječi pjesnikinje Desanke Maksimović, koja je te 68.’ rekla studentima:  »Draga deco, zapamtite kakvi ste danas, jer nećete moći takvi da budete celog života. Danas ste najlepši i najuzvišeniji u svom životu…« I jeste bilo tako nekako, o čemu svjedoči i pjesma Džonija Štulića ‘68., divan kontrapunkt, u kojoj frustrirani profesor iz njegove pjesme govori: »čitao sam praxis, polemizirao vješto / anarhizam mi je bio u krvi / svi na barikade / sanjao sam kako vodim proletere mlade / a danas doktore, pomozi mi«. Slijede i stihovi kojima Štulić priziva posljednju svjetsku eksploziju utopijske energije: »šezdeset / osam šezdeset / vratit će se opet ... /.
Teško je odgovoriti što su u suštini bili studentski prosvjedi te 1968. godine u Jugoslaviji. Verzija uzroka prosvjeda ima mnogo, a je li bio u pitanju nepatvoren bunt, pokušaj kopiranja prosvjeda u Europi ili tek od državnih službi kanaliziran kao stihijski ventil za ispuhavanje nakupljenog tadašnjeg »nekakvog« nezadovoljstva studenata, kao »mosta« prema latentnom nezadovoljstvu građana, ostaje upitno. Bilo kako bilo, te ‘68. najznačajniji svjetski listovi su objavili da je Tito jedini državnik na svijetu koji je dao za pravo pobunjenoj omladini.

Pravo na pobunu i apatija

Godišnjica studentske 1968. obrađena je u svjetskoj razmjeri prije svega u pop-kulturi. James Jones je napisao oho-ho čitan roman Veseli pariški svibanj, a na obljetnicu pet desetljeća od studentskih gibanja održani su mnogi »okrugli astali«, pa tako i u Srbiji. Stoji i dalje pitanje je li ta turbulentna godina ostala u nekakvoj mitskoj izmaglici ili označava potencijal skrivene i latentne moći, dakle moguću snagu, koja je dobacila sve do danas?  
Tako je Borka Pavićević, članica Akcijskog odbora Studentskog prosvjeda ‘68., na prošlogodišnjoj panel raspravi Kuda je otišla 1968? rekla kako smatra da su mladi tada sebe učinili političkim subjektima koji su podigli kvalitetu društvenog i intelektualnog života. 
»Pravo na pobunu, to je ono što se dogodilo 1968. godine. Taj kapacitet pobune… Ja bih to usporedila sa sadašnjim vremenom apatije. Danas nema toga što je izdaja, što je nada, nema što je zanos. Danas nema dovoljno mladih ljudi da bi izdržali dugu pobunu, jer su otišli u inozemstvo. Da nije bilo ‘68. vjerojatno se ne bi mnogo toga dogodilo pod tom inspiracijom.«
Te 1968. godine Hannah Arendt napisala je Karlu Jaspersu i sljedeće: »Čini mi se da će djeca u idućem stoljeću učiti o 1968. onako kao što smo mi učili o 1848.«. Je li Arendt pogriješila u svom predviđanju? Čini se da jest. Ne vidim naznake sposobnosti današnje ljevice da izgradi novu utopiju odgovarajuću suvremenom društvenom trenutku, a otvoreno je pitanje treba li novih »čitanja« ’68.?
Je li ljevica u međuvremenu izgubila »seksepil«, privlačnost zajedno s književnošu i umjetnošću? 
Jesu li ideologije koje propisuju poželjna stanja društva – prošlost? Pruža li post-demokracija sve više moći elitama koje se situiraju izvan demokratskih institucija, čime je ugrožena demokratska kontrola raspodjele blagostanja? Jesu li današnji razni prosvjedni pokreti u svijetu i ovdje manje utopijski i ideološki? Jesu li njihove ambicije u okviru kako treba promijeniti način na koji se vlast upotrebljava? Mnogo pitanja. Pa je li vama mogućnost građanske pobune ostala ad acta, kao svršen predmet u arhivi?
Zvonko Sarić