Arhiv tekstova

Nije sve divno i krasno

Skoro sedam godina Dražen Štimac iz Vognja, mjesta u Srijemu, dio je redakcije na hrvatskom jeziku Radiotelevizije Vojvodine. Iako po završetku studija nije ni sanjao da će mu novinarstvo biti profesija (završio je turizam i hotelijerstvo), rado je prihvatio da postane dio tima redakcije na hrvatskom jeziku i izvještava sa šireg područja Srijema. 
Početak rada bio mu je, kako kaže, prilično izazovan. Danas, nakon više godina bavljenja novinarskom profesijom, djeluje zadovoljno u poslu koji radi, usprkos tomu što mu je dan često prekratak za sve obveze koje ima. Zahvaljujući njegovom angažmanu svakodnevno na Dnevniku RTV-a 2 u 17:45 možemo pogledati priloge o aktualnim događanjima s područja Srijema.

Brzina

 »U Radioteleviziju Vojvodine došao sam raditi u vrijeme dok je urednik bio Ivan Benašić, s kojim sam imao odličnu suradnju. Takva suradnja se nastavila i sa sadašnjom glavnom i odgovornom urednicom Jelenom Tumbas. Puno toga nisam znao i učio sam u hodu, jer rad u redakciji koja šest dana u tjednu emitira TV Dnevnik zahtijeva određenu brzinu. Nisam ni pomišljao koliko je dugo televizijskih deset minuta, za koje se svi u redakciji i u dopisništvima u Somboru i Subotici trudimo. Morao sam naučiti kakav je sam proces rada unutar RTV-a: od pisanja naloga, odlaska na teren, pa sve do same pripreme priloga i montaže. Izazov je u biti svaki odlazak na teren, jer nikad nisi dovoljno pripravan. Bez obzira koliko nešto planirao, ovo je posao u kojem ti okolnosti na terenu i osobna snalažljivost često diktiraju sve. Novinari nisu svemogući i ponekad je stvarno teško doći do pravih sugovornika i priča kakve tražimo. Osobno se trudim da kroz svoj rad na televiziji pronađem i prikažem obične ljude i pokušam prikazati njihove živote, probleme, običaje…«, kaže Štimac, dodajući da mu je obitelj uvijek pružala najveću podršku, na čemu im je neizmjerno zahvalan. 
»Za sve što sam ostvario i postigao u mom cjelokupnom životu ponajviše dugujem mojoj obitelji koja je uvijek bila tu za mene. Kada god bih imao neku dvojbu u životu odustati ili nastaviti s nečim, tu su tada upravo bili moj otac, majka i brat da mi pruže podršku. Mislim da je čvrsta obitelj kakvu imam upravo oslonac za sve. Kada ih imaš možeš pitati bilo što u životu«, kaže on.

Teže do sugovornika

Unatoč tome što izvještava sa šireg područja Srijema (od Šida, Srijemske Mitrovice, Rume, Golubinaca, Stare Pazove, Zemuna, a često i iz Beograda), ponekad je teško doći do informacija. No, zahvaljujući snalažljivosti, čestoj komunikaciji sa suradnicima iz gotovo svih mjesta u Srijemu (ali i čestim putovanjima), uvijek se pronađe odgovarajuća tema.
»Doista sam netko tko jako puno vremena provodi putujući. Više ni sam ne znam kako postižem neke stvari. U biti, kad se hoće sve se može, ali je neki put to doista teško. Moj je dojam da su ljudi zbog brzine života i sveopće situacije izgubili osjećaj za bilo što. Svako tko iole poznaje novinarsku profesiju zna koliko je važno uspjeti pronaći odgovarajućeg sugovornika. Mnogo puta se zna dogoditi da imam odličnu temu o kojoj bi bilo važno izvijestiti, ali jednostavno ne možeš doći do sugovornika, ili on prosto odbija očitovati se po određenom pitanju. Pogotovo se to odnosi na našu zajednicu, jer su neke od tema još uvijek škakljive i ljudi prosto neće govoriti o njima«, navodi Dražen. 

Strah kao srž problema

U svom dosadašnjem radu imao je priliku izvještavati s različitih kulturnih događaja, surađivati s prvim ljudima državnih institucija, predstavnicima krovnih hrvatskih tijela, sa župnicima, predsjednicima hrvatskih udruga, pojedincima.
»Po meni je najvažnije ostati čovjek. Prosto ne dopustiti da vas određene životne okolnosti promijene. Također, ne trebamo se plašiti ili ustezati pitati za bilo što. Nikada ne znamo sve. Najviše volim kada se bavim običnim ljudima i njihovom svakodnevnicom. Tu se vidi kako, bez obzira što se događalo oko njih i što političari govorili, oni imaju svoje živote koje žive, a tu se najbolje vidi ljudska snalažljivost i sposobnost da se privikne na bilo što«, kaže Štimac ističući da Hrvati u Srijemu još uvijek nisu u dovoljnoj mjeri spremni govoriti o svojim problemima. 
»Mislim da je razlog tomu taj što je još uvijek prisutan strah. I u vašem tjedniku je nedavno jednog od sugovornika bilo ‘strah’. Samo kada pođete u srijemska mjesta u kojima je bilo progona, možete vidjeti da se ljudi plaše bilo što reći na tu temu. Čim se i spomene to pitanje, svugdje je isti odgovor: kako je u pitanju višenacionalna sredina i kako su odnosi među zajednicama danas dobri, te kako su oni uspjeli to ostaviti iza sebe. I tu se svaka daljnja priča završava. Prosto se nameće pitanje da ako je sve dobro, zašto je problem da govorimo o tim događajima i zašto o tome uvijek hoće govoriti jedna-dvije osobe ili nitko. Ma koliko nas političari htjeli uvjeriti u to kako su odnosi harmonični i kako je sve divno i krasno, to izbjegavanje da se priča, da se na dostojan način sjećamo tih događaja, govori sve. Bez točnih brojki i presuda bilo gdje u regiji, opet ostavljamo prostor nekim ljudima da danas-sutra opet mogu manipulirati i pozivati na neke nove sukobe.«

Suradnja, na obostrano zadovoljstvo

A kako bi se došlo do svih informacija, ponekad je i suradnja s kolegama iz drugih manjinskih medija iznimno važna.
»Poučenim dosadašnjim iskustvom, suradnja s drugim kolegicama i kolegama može neki puta mnogo pomoći. Konkretno, u našoj medijskoj kući iznimno je važno da surađujemo između sebe, jer neki put kada nisam nazočan na nekom događaju upravo tada kolegijalnost dolazi do izražaja. I s kolegama u Hrvatskoj riječi imam uspješnu dugogodišnju suradnju. Kolegica i ja pokrivamo cijeli Srijem i moramo se baviti raznim temama. Tako da je svaka pomoć dobrodošla«, ističe on.

Prevelika očekivanja

I kako na kraju razgovora kaže, mnogo voli Vojvodinu, a posebice njegov rodni Srijem. Novinarski posao mu je omogućio da sreće i upoznaje različite ljude, izvještava o raznim stvarima i događajima, a posebice se ponosi hrvatskim običajima i kulturom i time što su Hrvati u Srijemu uspjeli opstati unatoč političkoj i društvenoj situaciji.
Kako nam je kazao, uloga novinara važnija je nego li se ponekad čini.
»Uloga novinara je iznimno važna, jer smo mi ti koji trebamo ukazivati na probleme. Nekako imam dojam da ljudi danas imaju prevelika očekivanja od nas. Oni smatraju kako su mediji ti koji trebaju rješavati spomenute probleme, a ne država i na koncu njene institucije«, zaključuje Štimac.
S. D.