Arhiv tekstova
Sve te čarobne šume
Sve češće moji uvodi u putovanja zvuče kao neka statistička obrada, jer počinjem uvođenjem parametara. Ovog vikenda su parametri bili da je destinacija bliska po kilometraži jer je snijeg opasno najavljen, da destinacija ima novogodišnji sajam ili neki događaj u duhu praznika i da nam, po mogućnosti, ima što ponuditi za dva dana. Ubacili smo sve to u kotač i zavrtjeli. Sve navedeno, pa čak i više od toga ponudio nam je proteklog vikenda Novi Sad. Pa da krenemo redom.
U srcu Vojvodine, svim cestama lijepo povezan i nikakav problem nije predstavljao snijeg koji je napadao s petka na subotu. Iako je zaista blizu, ne posjećujemo ga dovoljno često, pa smo odlučili da ovaj vikend bude u znaku novosadskih prijatelja, blještavila, vašara, zagrljaja, blagdana ali i Fruške gore. Toliko želja za dva dana da bez dobre organizacije možete svašta propustiti.
Ledena šuma
Ukoliko dobro brojim, ovo je treća godina za redom kako Novi Sad zimu slavi u Ledenoj šumi, a ja, veliki ljubitelj šuma, još nisam bila provjeriti o kakvom divljem zadovoljstvu je riječ, pa smo to morali ispraviti. Riječ je o klizalištu koje se nalazi u Dunavskom parku u vrijeme božićnih i novogodišnjih blagdana. Klizalište je sačinjeno od centralnog natkrivenog dijela, staze za klizanje oko popularnog jezera u parku, kućica sa suvenirima, poklonima i raznim delikatesama. Svaki dan u ovoj šumi nudi i bogat program, nastupe glazbenih bendova i DJ-eva. Naravno da nismo odoljeli ovoj zabavi, ali samo na kratko, jer je raspored bio gust, a i morali smo čuvati zglobove jer nas je čekala nedjelja i aktivnosti po Fruškoj gori. Suma sumarum, ovo iskustvo bi se moglo nazvati i ledena ili snježna bajka.
Novogodišnji vašari mi postaju opsesija i nešto što mi daje dodatnu energiju, ubrizgava u mene radost i ljubav. Samoj sebi zvučim kao pokvarena ploča ovih dana kada ljudima pokušavam prenijeti dio emocija. Prosto je nevjerojatno kako mi osmijeh ne silazi s lica i koliko se divim svakom ukrasu na boru, svakoj svjetiljci, instaliranoj svjetlucavoj zvijezdi. Želim apsolutno svaki ukras koji imaju za ponuditi ljudi iz kućica i ne mogu prestati željeti lijepe želje. I koliko god da mi Novi Sad nikada do sada nije bio na pameti što se tiče novogodišnjih vašara, od sada će biti. Nije to kao u Beču ili Budimpešti, ali ima nešto posebno i intimno što do sada nisam osjetila.
Novosadski Winter fest je smješten na Trg slobode, glavni gradski trg, i predstavlja pravi mali zimski festival, bar po tome kako slavi ovo godišnje doba. Na trgu je smješteno dvadesetak kućica, a u njima svega što godi oku i okusima. Piće, hrana, suveniri, novogodišnji ukrasi, šalice u znaku festa iz kojih savršeno izlazi para tek skuhanog vina i čaja. Posebna atrakcija je svakako vožnja u novogodišnjem fijakeru. Raspjevanih tonova ne manjka, a najveselije je u Raspevanoj jelci. Poseban dio festa je posvećen prodaji novogodišnjih borova, ali i ostavljanju priloga. Još ako imate sreće da zasniježi u vrijeme vašeg posjeta, ugođaj će biti jedinstven.
Najbolji doček do sada
Nedjelja je bila rezervirana za doček, doček jutra na Fruškoj gori. Što se nas tiče, mogla bi nam takva biti i novogodišnja noć. Dovoljno luda i smjela, dovoljno svijetla i dovoljno u sjajnom društvu. Naši drugari s kojima često šetamo po Fruškoj gori su čekali uvjerljivu najavu snijega da zakažu šetnju, ranu jutarnju, koja će završiti s izlaskom Sunca. Baš sve je tako bilo. Snijega je napadalo koliko je trebalo i šetnja je počela u zakazanih 5 sati ujutro, mrak kao usred noći. I sve svjetluca, od naših lampi i od vedre noći. Koračamo po sljedećim odrednicama: Paragovo – Popovica (jezero) – vidikovac Ćuka – Perina pećina – Orlovo bojište – Orlovo gnijezdo – Paragovo. Vrhunac koji želim podijeliti je čaj koji kuhamo na Orlovom bojištu čekajući dan da svane. U glavi samo vrtim onaj stih Bijelog dugmeta: »Samo da je ‘vako svaki dan«.
I stvarno, samo neka ovako bude uvijek. Da šljaštimo, blještimo, glamurozno se smijemo, svijetli mrak i mi u njemu jer ta radovanja kao tog snježnog jutra dočekanog u šumskoj šetnji su nešto što ćemo uvijek rado budni sanjati.
Gorana Koporan
