Arhiv tekstova

Bez estetskog i ideološkog konzervativizma

Tijekom rasprave na Tribini 2001. u rujnu 1985. na temu: »Kazalište u budućnosti« književnik, kazališni kritičar i urednik Dramskog programa TV Novi Sad László Végel je iznoseći svoje poglede o budućnosti teatra istaknuo: »Kazalište jeste i umjetnost trenutka, ali ono istodobno ulazi i u kolektivnu memoriju zajednice, čak i onih njenih članova koji ne prisustvuju umjetničkom činu. Trebamo biti svjesni toga da mi danas, kod mladog čovjeka, koji sada ima 18 godina, stvaramo neke reflekse (estetske, ideološke, intelektualne) koji će bitno odrediti njegov život u zrelom dobu (što će reći na početku narednog stoljeća). Ta usredotočenost kazališta na budućnost nosi u sebi određeni rizik, mogućnost pogrješaka i zahtijeva veoma odgovoran pristup. S druge strane, usredotočenost na prošlost proizvodi jednu vrstu estetskog, ideološkog i političkog konzervativizma. Prema tome, valja stvoriti svijest o sebi, o potrebi za promjenama, a to se u kazališnom radu ispoljava u traženju novih formi, radikalnih zahvata, u pokušaju stvaranja sukladno duhu novog vremena i doba koje nailazi«. 
David Gotthard, redatelj i producent iz Londona, dugogodišnji pročelnik istraživačkog kazališta Riverside studios, govorio je o navlastitim uvjetima stvaranja u Velikoj Britaniji, opterećenoj sukobima u društvu, rasističkim nemirima i dr. Pritom, naglasio je kako po njegovu sudu u Europi danas postoji potreba za jednim univerzalnim kazalištem koje će istraživati nove puteve i artikulirati nova i drugačija htijenja ljudi, a istodobno im pomoći da skinu veo tajni kojima se usred kaosa svakojakih informacija zaklanja stvarnost. 
Gordana Kosanović, glumica Theatra na der Ruhr, svojedobno glumica  Beogradskog dramskog pozorišta i Ateljea 212, ovako se osvrnula na ono što dolazi: »Nemam šansu planirati budućnost, ja sam budućnost sama, budućnost onih koji su 1900. mislili o tome kakvo će biti kazalište 1985. godine. Osjećam se pozvanom da budem ta budućnost, prije svega zato što sa svakom predstavom odumirem. To je negativan stav prema kazalištu, jer živim s njim i u njemu, za ovaj trenutak, pri čemu je stalno prisutna opasnost da budem neshvaćena. Ne odumire kazalište nego njegova prošlost. Dakle, glumac ili igra za one ljude koji znaju što je sadašnjost ili za ljude koji misle da znaju kako treba izgledati ono novo, buduće. Pritom, postoji stalna opasnost konfrontiranja s različitim razinama senzibiliteta. Moja zadaća je, dakle, otkriti taj senzibilitet«. 
Nada Kokotović, plesačica, koreografkinja i redateljica, suosnivačica KPGT-a i Godofesta, autorica mnogih scenskih i televizijskih koreodrama, među ostalim je istaknula: »Mislim da budućnost kazališta treba biti orwellovska. Kada to kažem, mislim na koreografiju. Smatram da je koreografija, koja u sebi nosi neutilitarnost, na dobrom putu pokazati nam što je kazalište budućnosti. A to je kazalište u kome govorni jezik gubi svoje dosadašnje značenje, a jedan novi kazališni jezik, prije svega jezik pokreta, postaje univerzalan jer predstavlja sintezu pojmova kao što su balet, literatura, glazba, slika i dr. Ako umjetnik ima što reći i potrebu iskazati se, oblikujući jedan novi svijet, onda sve navedene elemente treba ukomponirati u jednu cjelinu, u predstavu koja će na univerzalan način biti dostupna svakomu, a pri tome minimalno udaljena od stvarnosti«.
Pridružujući se ovim razmišljanjima Borka Pavićević, dugogodišnja dramaturginja Ateljea 212 i suradnica BITEF-a, pokretačica teatra Nova osjećajnost i suosnivačica Godofesta, među ostalim je istaknula: »Mi imamo nekakvu viziju budućeg (...) gdje će sve stajati na pravom mjestu, ali nam pri projektiranju budućnosti izmiče stvarnost. Tako, kada je u pitanju kazalište u budućnosti, vidimo stvari koje ne postoje, a ne vidimo ono što postoji ili je prije već postojalo (...) Imamo stanovito zagađenje svijesti, nastalo je segmentiranje naših kultura i u njima mi više nismo u stanju govoriti ono što jesmo, zapravo (...) Utoliko je od značaja što je ova ‚subotička inicijativa‘ dobila potrebnu podršku. Ne smije se dopustiti da ona ostane osamljen slučaj«. 
Redatelj Ljubiša Ristić, obrazlažući program kojega se sprema ostvariti na čelu subotičkog teatra tijekom sedam godina – ciklusa smrti i obnove kazališta kako bi ono omogućilo gledatelju razumijevanje promjena koje se zbivaju oko njega, u svijetu.
»Kazalište koje smo zatekli trebalo nas je naučiti kako živjeti sukladno nekom od društvenih obrazaca. To kazalište, građeno na prevladanim modelima bilo je i ostalo državna ustanova u kome su nas učili estetici, etici, moralu, jednom riječju kako najlakše ugoditi postojećem svijetu kakav on jeste. Dočim kazalište o kojem mi razmišljamo i pokušavamo ga stvoriti je kazalište u kojem se scena i gledalište uče autentično živjeti. U tom kazalištu ne postoje odgovori ni na jedno pitanje, ali se postavlja na tisuće pitanja bez odgovora. Ako uspijemo pobrojiti pitanja na koja nemamo odgovora u životu, mi već živimo. Ako se pak pravimo da odgovore imamo, lažemo, sakupljamo se mi koji isto mislimo, i u publici i na sceni, lažemo jedni druge i uživamo. To su zablude o političkom kazalištu, o klasičnom kazalištu, predrasude u koje smo potopljeni i gdje mislimo kako ćemo sa scene moći mijenjati svijet. Mi na sceni možemo graditi svijet koji je do te mjere samosvojan, autonoman da svojim postojanjem negira, ukida svijet oko sebe – ne popravlja ga i ne mijenja. Znači, u kazalište ćemo dolaziti živjeti, isprobavati život sam«, istaknuo je Ristić i dodao: »Mi u Subotici govorimo nekoliko jezika, a to moramo i u kazalištu doživjeti. Znači, naše predstave moraju biti višejezične, jer živimo u sredini  koja je višejezična. Više se ne možemo zadovoljiti time da u Subotici postoje dva kazališta, u kojima se govori na dva različita jezika i zbog toga ne znamo što se i kako stvara u onom drugom kazalištu koje ne razumijemo. Znači, životne probleme ne sklanjamo u stranu nego ih iznosimo. Svijet u koji smo utopljeni ne zadovoljava. Ako se mi borimo za pravo da u kazalištu obavljamo posao ‚rezerviran za bogove‘ to znači da mi u stvari znamo da je svijet pokvaren, korumpiran, lažan, izmišljen i lažemo, jer mijenjati svijet kazalištem, na direktan način ne možemo. Mi možemo odbaciti svijet onakav kakav on jeste i u kazalištu pokušati stvoriti paralelan svijet, autonoman i u kojem imamo pravo igrati svjetska pitanja – paralelno onome što se u svijetu događa. Ako danas postoji neka zadaća umjetnosti, onda je to zadaća širenja polja slobode. Slika koju nudimo u kazalištu je slika o našem svakodnevnom životu. U tom našem svakodnevnom svijetu trebamo osvajati slobodu koja je danas u svijetu definitivno ugrožena. Treba, dakle, iskoristiti svoje pravo i biti nezadovoljan svijetom u kojem živimo«.