Arhiv tekstova

Razmišljanje u padu

Jeste li prolazili ovih dana ulicama šireg, pa baš i ne tako šireg centra grada? Jeste? E, onda vam ne moram dočaravati zimski ugođaj koji vas je pratio na svakom koraku.
Niste (prolazili)? E, vi onda ne znate što propuštate i stoga zaslužujete opis ugođaja koji je, najblaže kazano, za popizdit.
Prošećete li – bez veze ili s razlogom, svejedno – pločnicima Preradovićeve, parkom na Trgu žrtava fašizma ili između zgrada u »Tokiju« doživjet ćete nezaboravan dojam: grad je preko noći postao jedno ogromno klizalište za koje vam nije potreban odlazak na Mali stadion i naguravanje (kaže li se u ovakvim prilikama »naklizavanje«?) s velikim brojem ljudi na malom prostoru u ograničenom vremenu. Neee, dovoljno je da izađete na bilo koju ulicu ovog multitolerantnog grada, posebno kada je u pitanju njegovo održavanje, i da se kližete do mile volje. Klizat ćete se, a ova je tvrdnja atestirana vlastitim iskustvom, čak i na mjestima gdje je to najmanje poželjno: na autobuskom stajalištu (kod MEŠC-a, recimo) ili pak na nagibu pješačkog prijelaza (na raskrižju najprometnije prometnice u gradu, kod Nove općine, primjerice) i tako u potencijalnu životnu opasnost dovesti ne samo sebe nego i sve oko sebe.
I... ako pripadate onoj čudnoj manjini koja ne uživa u klizanju na svakom koraku, kada vam iscrpljene zalihe psovki budu siguran pokazatelj da se polako smirujete, umjesto da se potišteni i omalovaženi prepustite nekim drugim mislima, razmislite malo o uzroku koji vam sa svakim snijegom polučuje iste posljedice. Razmislite o tome tko je odgovoran za ovako besprizorno stanje na ulicama Subotice kada god niske temperature od otopljenog snijega naprave led. Budete li uporni i nakon što vam sine: »znam, vlasnici koji ne čiste trotoar ispred svojih kuća; stanari koji ne brinu ni o sebi ni o drugima jer svoju zgradu ne doživljavaju kao svoju, nadležne službe koje brinu samo o cestama, i to ne svim, zapravo skup bubašvaba koji čine većinu ovog lijenog, aljkavog i u sebe zaljubljenog društva«, na pravom ste putu! Nakon ovakve struje svijesti – na kojoj bi vam moguće pozavidjeli i sam Joyce i Faulkner, plus Slavko Janevski – vrlo je vjerojatno da će vam samo od sebe na um pasti rješenje u vidu sofisticiranog iskaza »treba to kažnjavati«. Bravo! Odgovor je točan. Ali i nedovoljan. Jer tek se iza njega krije zamka u vidu samopostavljenog protupitanja »a tko će i koga kažnjavati«? Da neće možda onaj koji se pojavljuje na otvaranju svaki puta kada se dionica zaobilaznice izgradi par stotina metara ili kada u light odijelu novom novcatom lopatom baci gomilicu žitke mase u temeljni kamen?
E, baš je taj u pitanju, jer bi baš taj za takvo što trebao objaviti ukaz. Adresu mu znate: Trg slobode 1, 24.000 Subotica, s naznakom »ured gradonačelnika« (Bogdan Laban se zove). A ako se on ne želi pozabaviti listom odgovornih i kažnjavati sve po tom spisku, već sad počnite razmišljati o načinu kako ćete vi kazniti njega i sve s njegovog spiska. Ili liste, svejedno. U oba slučaja osnovno sredstvo kažnjavanja su olovka i papir. Bit će to prvi korak na putu da se i u Subotici otvori mogućnost provjere koliko je istine u priči da su u Beču sve ulice počišćene, jer za pad građanina na trotoaru zbog neočišćenog snijega grad plaća kaznu od 5.000 eura.
Z. R.