Arhiv tekstova

Svjedočenje o Zlatnoj škuli

Koliko je Zlatni kraj u prostranom tavankutskom ataru u prošlosti bio naseljen, za razliku od novijeg vremena, pokazuje podatak iz 1948. godine u izvješću kojim je opisana Državna osnovna škola odjeljak 6 u Tavankutu, s naznakom o njenom mjestu – u Zlatnom kraju. Po nazivu ovog tavankutskog kraja školski objekt ljudi i danas zovu Zlatna škula, mada već oko četiri desetljeća nema obrazovnu funkciju. Objekt je u vlasništvu subotičke Šumske uprave (u sastavu JP-a Vojvodinašume); to je lugarnica, jedina u tavankutskom kraju. Brižljivo je održavan i okružen šumom i tišinom, nadomak granice s Mađarskom.
Iz izvješća iz 1948. godine, s potpisom učiteljice Marije Antunović, saznajemo nekoliko važnih podataka o Zlatnoj škuli. Građena je 1910. godine, od cigala; najbliža škola je Sveta Ana, a rajon koji pokriva su salaši udaljenosti od 10 metara do 3,5 kilometra. Tu se krije i odgovor zašto Zlatna škula, iako građena po tipskom projektu po kome su u to vrijeme napravljeni i drugi školski objekti u subotičkom ataru, ima veću površinu i drugačiji izgled: »Nadograđena je 1929. godine zbog većeg prirasta djece…« – stoji u spomenutom izvješću. Znači, u to vrijeme u Zlatnom kraju i okolici je rastao broj stanovnika, te je školski objekt morao biti povećan. Priložena je i skica s dvije učionice i učiteljskim stanom. Škola je raspolagala s 40 ari oranica u njenoj neposrednoj blizini. Osvjetljavana je lampama na petrolej, a grijana pećima na drva i ugalj. Vodom se opskrbljivala iz bunara u dvorištu. Nije imala kupaonu, đačke radionice, knjižnicu, fiskulturne rekvizite niti glazbene instrumente.
Generacije koje su pohađale Zlatnu škulu još i sedamdesetih godina prošlog stoljeća s ljubavlju je spominju.