Arhiv tekstova Arhiv tekstova

Ima li teatra bez umjetničkoga duha na sceni?

U povodu sve očitije krize koja je zahvatila subotičko kazalište, na poticaj gradskih partijskih dužnosnika, u rujnu 1985. godina na Tribini 2001. upriličena je javna rasprava na temu: »Kazalište u budućnosti«, u kojoj su sudjelovali teatrolozi, dramaturzi, redatelji, dramski pisci, kazališni djelatnici i kritičari; pozvan je i stanoviti broj dugogodišnjih, stalnih posjetitelja kazališta. Nakon višesatne rasprave stekao se dojam da je ovdašnja pozornica dogurala pred neminovnost pronalaženja novog scenskog govora, budući da ga njegovi suvremeni posjetitelji, navodno, ne uspijevaju razumjeti ni kada im se kazalište pokušava obratiti tekstovima suvremenih pisaca. Ne jednom se moglo čuti kako govorni jezik u nj – konkretno hrvatski, mađarski i srpski – tobože gubi svoje tradicionalno značenje u korist tzv. univerzalnog kazališnog jezika kojemu bi se za osnov trebala uzeti koreodrama. 
Ne samo, dakle, jezici antičke i srednjovjekovne drame već i one nastale na suvremenom talijanskom, francuskom, engleskom, njemačkom i drugim jezicima Europe i svijeta, u prijevodu na hrvatski, mađarski i srpski, trebali bi tobože u budućnosti ustuknuti pred govorom koreodrame, koja se tijekom razgovora ocrtala okosnicom novog pučkog teatra, čije bi sjedište bilo upravo u Subotici, te bi ono trebalo postati jezgrom oko kojega bi se stvorila mreža narodnih teatara ne samo u jugoslavenskim, nego i u europskim razmjerima. 
Voditelj i uvodničar ove rasprave bio je teatrolog dr. Dragan Klaić s Fakulteta dramskih umjetnosti u Beogradu i umjetnički savjetnik KPGT-a (Kazališta, pozorišta, gledališča, teatra), te kazališni kritičar Politike i NIN-a. Prema njegovu sudu ključna riječ za razumijevanje kazališta budućnosti, koje ovdje u Subotici treba nastati pred našim i očima cijele ondašnje zemlje, Europe, pa i svijeta, je – utopija! 
Sudjelujući u raspravi, Dušan Jovanović, redatelj, dramski pisac i umjetnički pročelnik Slovenskog mladinskog gledališča iz Ljubljane, među ostalim je rekao: »Raspravljati o kazalištu u budućnosti kao o jednom futurološkom projektu, na način mode koja dolazi, nove tehnologije ili načina življenja u XXI. stoljeću, ili još dalje, je nešto što je nama u teatru strano. Postoje neki arhetipski modeli bavljenja kazalištem koje je odredila sama struka, odnosno sama realnost. Glumac, kao jedan od bitnih nositelja teatra, pokreće misao o kazalištu, o vlastitoj egzistenciji u trenutku kada dobije napisani tekst. Redatelj obično ne razmišlja kao glumac. Međutim, moram reći, volim razmišljati kao glumac o pretekstu, o svom životu već kada sam isprovociran i osjetim izazov. Jedan od zastarjelih modela kazališta je redateljsko kazalište, koje anticipira, projicira projekt mimo realnosti. Redatelj svoju verziju želi nametnuti i glumcima i scenografima i kostimografima, itd., a preko njih i gledatelju. Za  mene se postavlja uvijek ono što je realno i moguće, jer ja sam kao redatelj zastupnik gledaočev, ustvrdio je Roberto Ciulli. 
Prema tome postavlja se pitanje što je predmet kazališta? Je li to neko životno iskustvo, jedan trenutak, povezan sa snom, s utopijom, s projekcijom stvarnosti ili je to nekakva apstrakcija koja je koncipirana, zapisana apriori i koja se može realizirati u određenim postotcima? Polazeći od stvarnosti, za mene postoji samo jedan mogući način: da se približim nečemu što će postati realnost u budućnosti. U tom smislu je bavljenje kazalištem privilegiran posao u kome čovjek treba biti do kraja iskren i djelovati, kako bih rekao, u kontekstu kontinuiteta.« 
Talijanski redatelj Roberto Ciulli, umjetnički vođ Theatra an der Ruhr (Müllheim), a u kojem je angažiran od 1980. godine, prije toga redatelj i intendant u Kölnu i Düsseldorfu, govorio je o potrebi da teatar u budućnosti, više nego do sada, ispoljava uzajamnost veza između pojedinca i kolektiviteta. »Društvo je od kazališta, odnosno od umjetnosti, oduvijek zahtijevalo da živi planski. To se danas očituje u medijima poput filma i televizije, koji pojedinca sve više otuđuju i osamljuju, pače osuđuju na samoću. Uloga se kazališta, međutim, nerijetko precjenjuje, pogotovo kada se misli kako ono može pokrenuti mase«, istaknuo je Roberto Ciulli na Tribini 2001. održanoj rujna 1985. kada društvo nastoji nametnuti čak nekave narudžbe kazališnim stvarateljima. Stoga se Ciulli očituje zagovornikom kazališta glumca, odnosno samostalnog i neovisnog teatra, koji treba u što većoj mjeri koristiti nove estetske i tehnološke mogućnosti u naznačavanju nekih, u danom trenutku bitnih filozofskih, egzistencijalnih, kulturno-političkih pitanja, ali da pri tome gledateljima ne nudi model življenja već mogućnost izbora.

  • Ministarstvo regionalnog razova i fonfova EU Repub
  • Jooble
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika