Arhiv tekstova

Lopatka

Fotografija je snimljena ovih dana godine Gospodnje 2018., sunčanoga studenoga. Predmet na snimku sam pronašla na starovom (djed po ocu) i majkinom (baka po ocu) tavanu, utaknutog između letava i crijepa, teška srca raspremajući kuću u kojoj smo se rodili i moj otac i ja. Kažem teška srca, jer su ovdje traga ostavile meni drage osobe sa svojim sudbinama, radostima  i žalostima. 
Svjesna da moram kuću otuđiti, mjesecima sam skoro sa strahopoštovanjem prebirala po sobama, ormarima, vajatima i šupama. Na čas mi se učinilo da je vrijeme stalo. Svaki predmet je imao svoju priču, ali na kraju sa žaljenjem shvatih da povratka na staro nema i da ništa nije vječno i da ništa sa sobom neću ponijeti tamo gdje sam po prirodi stvari predodređena. 

Dio preslice (prelje)

Svaka stvar koja mi je dolazila pod ruke je imala u određenom razdoblju i veze sa mnom, pa tako i ova s fotografije koja se u Sonti  zove lopatka. To je dio preslice (prelje) na koji se postavlja vuna ili konopljino vlakno. Za vrijeme ispredanja niti lopatka se drži zataknuta u pojas. S nje se polako rukama povlače manji komadi predviđeni za predenje, prstima formirajući deblju nit koja se nožnim pokretanjem preslice usmjerava na  vreteno. Na njemu bude formirana do željene debljine. Dok prelja miruje, lopatka stoji na postolju koje je izdubljeno za tu svrhu. U Sonti je nekada svaka kuća imala i po nekoliko preslica, a imajući u vidu velike obitelji i njihove potrebe to je i razumljivo. U ranoj dobi su se djevojčice učile presti tako da kad krenu na djevojačka prela s 14-15 godina već su bile pravi majstori predenja. Ovu lopatku su »asnirale« (koristile) moja majka (1904. – 1993.), tete, mnoge rođakinje i susjede.
Na licu ove lopatke piše: »Fabijan Martin«, a na naličju »1896, 30. Dec«. Odmah su mi se sklopile »kockice«. Jedna obitelj Fabijan (Kanjini) je zasnovala  vjenčano  kumstvo s mojim roditeljima. Bili su u susjedstvu jedni s drugima. Svi naši i njihovi članovi iz uže i šire obitelji su se oslovljavali s kumo i kume sve do kraja života, a mi, njihovi potomci, nastavljamo tradiciju, mada naša djeca ne bi znala objasniti odakle smo i kakvi smo mi to kumovi. Krenula sam tragom kumstva, ali nitko nije znao tko je Martin Fabijan. Tražila sam i ispitivala kao da tražim bogzna kakav kod. Sjetih se naše uviđavne matičarke Nevenke Popović i ona mi dade rješenje.

Majstor Martin

Martin Fabijan, Sonta, Treći sokak (poslije Ulica Ive L. Ribara) br. 156, umro 1917. Imao 52 godine. Rođen od oca Pavla Fabijana (u ratnim vremenima zabilježen kao Pal) i majke Ane Andrašić. Imao je jednoga sina Lovru Fabijanova, r. 20. VII. 1889., umro (?), imao suprugu Ivku Šegrt i tri sina. U vrijeme ratova neki članovi obitelji su u matične knjige ubilježeni kao Fabijanov, te su neki, mada rođeni od istoga oca i majke, a svi potječu od Pavla i Martina zabilježeni Fabijan, a drugi Fabijanov. 
Tvorac ove lopatke Martin je, sudeći po izgledu ovoga predmeta, bio duhovan i suptilan čovjek. U vrhu lopatke je ucrtao (paljenjem drveta) znak Isusa Krista, što vjerno ukazuje koje je vjere bio. Dao si je truda, pa je između duboreza po »grumtu« utisnuo cvjetiće ili listove, što govori da je imao sklonost ka kreativnosti. Na naličju je ostavio svojeručni potpis. U ovome segmentu možemo razmišljati na dva načina. Prvi, da je htio da se zna čija je lopatka, jer se često međusobno pozajmljivalo, pa da se ne zagubi. Drugi, da se na neki način propagira ili treći, jednostavno da se zna da je on to napravio. Datum izrade također nije zaboravio. Kapa dolje, majstore Martine, jer si bio pismen u ona vremena kada se možda moglo u selu na prste izbrojati tko se znao potpisati, a ne »davati krsta«. Ostavio si nam spomen za još mnoga vremena.
Ljudi kažu: »Tri puta mjeri, četvrti put kroj«. Premjeravala sam i razgledala u kući djetinjstva što ću ostaviti za uspomenu, što otuđiti, što zapaliti. Majstore Martine, tvoja lopatka neće biti otuđena, niti zaboravljena. Ona je sada raritet, nastavlja Tvoj i svoj život. 
Ruža Silađev