Arhiv tekstova Arhiv tekstova

Hrvatski pogled na povijest Rumenke

Povjesničar Dejan Maoduš objavio je 2018. knjigu Istorija Rumenke (Samizdat), koja je bila predstavljena u novosadskom povijesnom i arhivističkom krugu, uz vrlo pozitivne ocjene, te objeručke prihvaćena u lokalnoj sredini Rumenke. Ne bez razloga. Vrlo je inspirirajuće prolaziti kroz stoljeća povijesti jedne relativno male sredine u zaleđu velikoga (i u odnosu na nju mladoga) grada i saznavati o tome tko su bili i kako su živjeli njezini stanovnici u povijesnom razdoblju dugom više od sedam stoljeća. 
Nije, doduše, lako osjetiti bílo života sela iz prošlosti gledajući ga iz perspektive čovjeka današnjega vremena, no u tome se i krije privlačnost mikropovijesti ljudskih zajednica: ona je neočekivana, zagonetna i često vrlo poučna. Akteri povijesti Rumenke su također vrlo bogato prikazani. Mnogo rjeđe autor ulazi u njihov doprinos životu sela nego što ih imenuje, što, budući da Maoduš profesionalno djeluje u Arhivu Vojvodine, nije neobično.

Sedam stoljeća Rumenke

Prvi puta Rumenka je spomenuta u darovnici posjeda Pyros ocima cistercitima iz tadašnjeg samostana u Petrovaradinu, koju je potpisao ugarski kralj Béla IV. 24. srpnja 1237. Nakon prestanka vladavine Osmanskog carstva potpao je pod državnu upravu i dodijeljen je futoškom vlastelinstvu, te bio dugo jedan od njegovih posjeda. Godine 1722. Rumenka biva naseljena Srbima, a 1786. Mađarima. Današnjih preko šest i pol tisuća stanovnika živi život velikog i prilično razvijenog sela. Jedno je od rijetkih sela okolice Novog Sada koje ima od lokalne samouprave osnovan i prilično aktivan kulturni centar.   
U knjizi Istorija Rumenke, nažalost, gotovo da nema spomena rumenačkih Hrvata i njihova života. Je li postojanje i život Hrvata u Rumenki vremenska »omaška« koja ne zavrjeđuje biti spomenuta u povijesnoj monografiji sela? Ne bi smjelo biti, bez obzira na to što su i Hrvati i ostali vjernici katolici u ovom selu uvijek bili brojčana manjina, budući da u Rumenki dominira pravoslavno stanovništvo, sa značajnim udjelom reformiranih kršćana. Ne bi smjelo biti, usprkos tome što se i u samoj zajednici vojvođanskih Hrvata o našim sunarodnjacima u Rumenki ne zna gotovo ništa. Internetska tražilica kaže da ovo selo u našem tjedniku niti jednom nije bilo spomenuto. 

Sagradili svoju crkvu

Hrvati su se u Rumenku počeli doseljavati koncem 1950-ih godina kao sezonski i građevinski radnici koji su radili u Novom Sadu i okolici. Došli su iz okolice Banje Luke, uz manji broj njih iz Bosanske Posavine, te  dvije obitelji iz Podravine. Život Hrvata u ovom selu oduvijek je bio čvrsto vezan za Katoličku Crkvu. Drugi oblici njihovog formalnog povezivanja nikada nisu postojali, no od Crkve se nisu odvajali! Iz tog razloga smo relevantne podatke o njima zatražili od vlč. Antuna Kopilovića, futoškoga župnika, koji upravlja i filijalom svetih Petra i Pavla u Rumenki. Prema posljednjem popisu obitelji, koji je on načinio prilikom blagoslova kuća 2018., u ovom selu su zabilježene 63 katoličke kuće. U polovici njih stanuju samci ili dva člana obitelji. Katolička zajednica ukupno broji oko 150 članova, no u to se ubraja i oko 30 članova koji se ne pojavljuju ni u crkvi a ne primaju ni svećenika na blagoslov. Od tih vjernika, jedna trećina su Hrvati (35-40 osoba), a ostalo su Mađari. Župnik, ipak svjedoči da su Hrvati najbrojniji na nedjeljnoj misi. 
Bogomolju katolici u Rumenki tada uopće nisu imali. Nakon katastrofalne poplave koja je 1965. zahvatila Novi Sad i njegovo zaleđe, upravo rumenački Hrvati su pokrenuli kupovinu kuće za molitveni dom i preuredili je dragovoljnim radom i odricanjem. Materijalno pokroviteljstvo nad ovim poslovima preuzela je župa Imena Marijina u Novom Sadu, u koju su rumenački katolici najčešće dolazili na mise. Molitveni dom je konačno izgrađen i posvećen sv. Petru i Pavlu 1967. godine. Njegova dvorana je duga 14, a široka 6 metara. Kancelar župe Imena Marijina Petar Tomašković, koji je bio djelatnik župnog ureda za vrijeme župnika Ferenca Csipáka (1906. – 1974.) i Lászla Huzsvára (1931. – 2016.) svjedočio je tadašnjem kapelanu Antunu Kopiloviću, koji je na toj dužnosti u centralnoj novosadskoj župi bio od 1982. do 1988., o tijeku svih tih aktivnosti. Po njegovom svjedočenju, najaktivniji vjernici koji su se zauzimali za kupovinu zgrade za bogomolju i za njezino uređenje bili su Stipo Dizdar, Franjo Paša i László Vigi. I današnji domari crkvice sv. Petra i Pavla, koja se nalazi u Ulici Endrea Adya br. 38 su Hrvati, Ante i Eva Šarić. Mise su redovite, svake nedjelje i blagdanom.  
Obitelji Hrvata čiji su članovi sahranjeni na Katoličko-reformatskom groblju u Rumenki nose prezimena: Dujilović, Markota, Bešlić, Jurić, Josipović, Lukenda, Klenovšek i Matošević, no jedan dio Hrvata iz Rumenke živi u Novom Sadu, a pokojnici iz tih obitelji sahranjuju se na novosadskim grobljima. Usprkos brojnoj malenosti, Hrvati u Rumenki su, ako uzimamo naselja koja administrativno pripadaju Općini Novi Sad, ipak brojni. Od tih naselja, naime, procentualni udio Hrvata po naselju veći je jedino u Novom Sadu, a Rumenka je na drugom mjestu.
 Marko Tucakov

  • Ministarstvo regionalnog razova i fonfova EU Repub
  • Jooble
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika