Arhiv tekstova

Gdje je nestala međuseoska solidarnost?

Gradska uprava Sombora priopćila je koncem studenog da je završeno glasovanje o tome u što će se utrošiti dio gradskog proračuna, onaj malecki dio za čije trošenje su pitani neposredno građani. Odlično zamišljeni proces donio je (ne)očekivane rezultate. Naime, prvi krug anketiranja urađen je od 10. do 20. listopada i tada je prikupljeno 80 raznoraznih prijedloga za trošenje dijela novca građana Grada Sombora, od kojih se prvih pet našlo na listiću za završni proces glasovanja. On je uslijedio u istom razdoblju u studenom. Iako je tiskano 29.000 listića, iskorišteno je samo 5.242, dok je putem elektroničke pošte glasovalo 679 građana gradskog područja Sombora, što je u zbiru dalo nešto manje od 6.000 glasova. 
Za našu zajednicu ovo je bilo iznimno značajno glasovanje. Naime, iznimno jakom promidžbom i primjetno značajnim agitiranjem struktura mjesnih zajednica (te aktivista među njihovim glasačima), u prvih pet prijedloga projekata našao se projekt uređenja Doma kulture u Beregu (koji je u prvoj rundi glasovanja imao daleko najviše glasova – 166) i uređenja Doma kulture u Monoštoru (četvrto mjesto s 38 glasova). Među prvom petorkom bili su i rekonstrukcija knjižnice u Čonoplji, izgradnja šetnice i osvjetljenja uz kanal DTD u Somboru od restorana Slon do plaže na Tromeđi (za što se tada zalagalo samo 84 Somborki i Somboraca), te također somborski projekt uređenja dijela Subotičke ceste.
Stanoviti dio poreza na imovinu koji plaćaju građani koji žive na području Grada Sombora ipak neće otići ni na bereški ni na monoštorski dom kulture. Gle čuda – pobijedio je somborski projekt izgradnje šetnice pored kanala (2.235 glasova u drugom krugu, odnosno 37,6% glasova). Što se, zapravo, dogodilo? Početna (izlobirana ili na drugi način osigurana) solidarnost među mjesnim zajednicama, uz pojedine druge vrste aktivnosti ne baš lako opisive, donijela je Beregu prvu poziciju. Ta ista solidarnost ubrzo se pretvorila u surovo natjecanje, u kojemu Berešci, sami, sve da su to i htjeli, pa čak i da su svi glasovali, nisu imali nikakvu šansu pred naprasno probuđenim i za glasovanje naoštrenim Somborcima, kojih ima 48 puta više nego Berežaca. Što se dogodilo sa solidarnošću među selima? U drugom krugu je, čini se, netragom nestala.
Odlična zamisao o participatornom (sudioničkom) trošenju stredstava gradske kase ovakvim je načinom glasovanja u priličnoj mjeri postala ogoljenim poljem za trgovinu interesima. Tko bi, i zašto, primjerice iz Stapara ili Telečke, glasovao za bereški ili monoštorski prijedlog? Zašto, ako već njihov nije prošao? A i kako da prođe, koliko god on bio dobar, kada utjecaj na ishod u prvom krugu nije mogao biti osiguran. Što ako neki prijedlog, koji je u prvom krugu dobio samo par glasova (jer nije poduprt glasačkim strojem lokalne razine), ima daleko veći značaj od osvijetljene šetnice za Somborce, ljubitelje kanalskih obala? Što ako je proradila neka druga vrsta inata prema Beregu i Monoštoru? Odgovori na ova pitanja morat će se dati prije nego li započne novi ciklus ovog suštinski demokratskog projekta. Do tada – čekamo ugodnu za šetnju i osvijetljenu kanalsku obalu na periferiji »zelenoga grada«.
Marko Tucakov