Arhiv tekstova

Bobuline borbe

Svoje viđenje nastalog spora s Vermesom i probleme vezane za izgradnju subotičke električne željeznice Bobula u članku »Pro domo« nastavlja ovim riječima:
»Nakon velikih, često lijepo odgojenim ljudima nepriličnih borbi i nadljudske strpljivosti, višegodišnjih pljuskovito sručenih napada na mene, najzad sam uspio zaključiti ugovor s gradom po kojem, kao prvo, grad daje potrebne površine za električnu željeznicu koja vodi do kupališta Palić, ali grad sa svoje strane neće odobriti nikakvu materijalnu pomoć poduzeću. Usprkos ovako nepovoljnoj situaciji, ipak zbog mojih idealističkih ideja: u interesu građana stvoriti veliku stvar – ne odustajući, pokušao sam osnovati električnu željeznicu. Iz vlastitih novčanih sredstava financirao sam sve pripremne radove, odnosno pokrivao sam sve troškove koji su iskrsli oko ovog posla i to je tih godina premašivalo 15.000 forinti.
Godinama sam trpio napade strijela natopljenih u muljevitim močvarama (sic!; ovdje Bobula očito aludira na učmalost grada i njegovih rukovodećih predstavnika – protivnika svega novoga – nazivajući ih strijelama natopljenim u muljevitim močvarama, op. a.), ali sam s čvrstom odlučnošću trpio, jer me je oduševljavala ideja da mojim radom činim izuzetne usluge građanima jednog grada Alfölda – i bio sam tako budalasti idealist da sam vjerovao i to, odnosno uživio sam se u to da će subotičko građanstvo zbog značaja i veličine svojih posjeda biti nositelj stvaranja nezavisne srednje klase u Ugarskoj i pri tome moći će i da stane na čelo građanstva utičući tako na cjelokupno usmjerenje mađarskog društva. Tko živi za neku ideju, taj gubi svoju ličnost. Tako sam i ja bio sa subotičkim prilikama .... to se i meni dogodilo«.
U daljem tekstu slijede rečenice, ne baš pohvalne za Subotičane i Suboticu.
»Ako bi netko ili neki grad zaslužio da ga ne sude iz tako idealističkog gledišta, onda su to svakako grad Subotica i njeni  rukovodioci (jer, pa valjani »bunjo« još spava), nisu zavrijedili da ih vagam idealistički – i najmanje zavrjeđuju da bilo tko za njih izgubi svoju ličnost i da zbog njih živi za ideje. Želim napredovati drugačijim putem. Nego, ja sam se sa svoje strane odrekao ‘kulturne misije’ i još ću i unucima preporučiti, da ako ikada budu proputovali kroz Suboticu, da čak i ne izlaze iz željezničkog vagona.«

Borba s birokracijom i ministarstvima

U nastavku članka Bobula govori o tome da mu je, uz velike troškove, trebalo tri godine uvjeravanja ministra Barossa kako je izdavanje dozvole za ‘gradsku željeznicu’ u interesu razvoja grada, iako će u dijelu koji vodi na Palić ona biti konkurencija državnim željeznicama, što mu je i uspjelo 1888. Pošto je dozvola bila osigurana, pristupio je namicanju potrebnih novčanih sredstava, ali to nikako nije napredovalo jer se svaka banka ‘sablažnjavala’ – kako kaže Bobula – da grad sa svoje strane ničim ne doprinosi izgradnji vlastite željeznice. Na kraju, uspio je pridobiti jednu banku koja je bila voljna osigurati potreban novac onda kada se osnuje dioničarsko društvo, vlada odredi visinu dioničarskog kapitala, a ove dionice budu predane banci u zalog uz osobnu imovinsku garanciju. Naravno, zbog ovih se okolnosti Bobula morao obratiti ministarstvu trgovine. Povodom toga Bobula kaže: 
»Za ovo sam se, naravno, morao obratiti Ministarstvu trgovine. Moju molbu ministar nije htio uvažiti i još me je svojom uredbom broj 43321/893 dao goniti krivično, jer sam imao hrabrosti održati  skupštinu u cilju formiranja dioničarskog društva, iako sam na temelju uredbe broj 10218/890 od njegovog prethodnika na to imao neosporivo pravo. Uzalud sam se prepirao s ministrom da će onemogućiti izgradnju željeznice, a i mene materijalno upropastiti ako ne odobri uvjete banke. Ministar je ostao neumoljiv.«
Nakon toga, nabraja sve one administrativne zavrzlame kroz koje je trebalo proći u pojedinim resorima ministarstva i između ostalog kaže i sljedeće: 
»Na moj podnesak ministar je 20. siječnja 1894. najzad utvrdio dioničarski kapital i obećao da će prihvatiti uvjete banke. Ali tada je već bilo kasno, jer nakon ovakvih odugovlačenja banka nije htjela ni čuti o zaključivanju posla, jer je ovakvim postupkom ministra potpuno izgubila povjerenje u posao – tim više jer je ministar i tada, dugo, mjesecima tek nakon skupih dogovora i minucioznih prijema utvrdio dioničarski kapital.«
Atila Dunđerski