Arhiv tekstova Arhiv tekstova

Racio je svugdje u manjini

Ako je uloga medija da štite javni interes (a jeste), što onda reći za slučajeve kada dobar dio javnosti takvo djelovanje prepoznaje kao napad na nju samu? Što reći za pisanje koje činjenice koristi da javnost budi, bodući ju oštrim i bolnim porukama u vidu analitičkih, kritičkih i satiričkih tekstova koji kod njezinog najosjetljivijeg dijela znaju povremeno izazvati obrambeni mehanizam u vidu javnog paljenja novina? Kada se tome doda i činjenica da takav medij i formalno nastupa s pozicija najomraženije nacionalne manjine, onda sve rečeno podsjeća na kontinuitet novinarstva kojega je u Hrvatskoj još sredinom osamdesetih godina prošloga stoljeća utemeljio Feral Tribune, a nastavio tjednik srpske manjine Novosti. Njihov glavni i odgovorni urednik Nikola Bajto – autor satirične pjesme Lijepa naša haubico, čijim se sadržajem prije tri godine bavilo i Županijsko tužiteljstvo u Zagrebu, ali i cjelokupna hrvatska javnost – za Hrvatsku riječ pojašnjava ulogu Novosti u hrvatskom novinarstvu, atmosferu u kojoj rade kao i društvene prilike iz ugla onih koji su na njih najosjetljiviji, a to nisu samo pripadnici srpske manjine:
Naša uloga je specifična u odnosu na druge medije zato što zbivanja na političkoj sceni i u društvu adresiramo s manjinske pozicije koja daje jedan izoštreni kut gledanja, pogotovo prema nacionalizmu. Novosti, kao tjednik u izdanju krovne organizacije srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj, prate što se događa s tom zajednicom na terenu, stalno donoseći priče iz krajeva u kojima žive Srbi. No, jednim značajnim dijelom bavimo se i centralnim političkim procesima u zemlji koji se reflektiraju na nacionalne manjine. Naglasio sam nacionalizam, čiji je porast za srpsku manjinu najopasniji s obzirom na način na koji se raspala Jugoslavija i na činjenicu da su Srbi glavna meta hrvatskog nacionalizma, ne samo od ovog rata. Znamo da Hrvatska i Srbija funkcioniraju kao spojene nacionalističke posude te da pritisak u njima raste s ovim širenjem desnog populizma i fašizacije koju danas uočavamo u Evropi i drugdje. Mi se pod navalom takvih politika bavimo zaštitom nekih vrijednosti koje su i u Ustavu Hrvatske propisane kao temeljne, od ljudskih prava, socijalne pravde, jednakosti i ravnopravnosti manjina do slobode izražavanja, pa tako i manjinskog stajališta. Nažalost, mnoge od tih vrijednosti gažene su još od rata i nije se ni prije ovog vala refašizacije došlo do zadovoljavajućeg standarda.
Osim što u zaglavlju stoji da ste tjednik srpske manjine u Hrvatskoj, koristite i naziv »tjednik za racionalnu manjinu«. Je li racio zaista manjina u državi u kojoj živite?
Racio je možda svugdje manjina danas kada s razvojem novih medija i društvenih mreža u javnost s lakoćom dopire svašta. Pored političkih predvodnika, kod nas imamo situaciju da su akteri povijesnog revizionizma, kojim se želi promijeniti odnos prema karakteru NDH i ustaškim zločinima, i razni amaterski »istraživači« i pojedinci ovjenčani kojekakvim doktorskim titulama koji produciraju svoje uratke, pristupajući prošlosti krajnje tendenciozno i selektivno. Imamo čitavu poplavu toga, u to se petlja svatko, jer društvo u prevladavajućoj političkoj klimi naprosto nema dovoljno znanstvenog kapaciteta da na prikladno mjesto otpravi svo to pseudoznanstveno smeće. Mi se bavimo i tim poslom. U tom je smislu spoj manjinskog u onom nacionalnom i u ovom racionalnom aspektu zaista naša uređivačka politika i mi se već dugo ne obraćamo samo pripadnicima srpske zajednice nego imamo vrlo široku publiku, bez obzira na nacionalnost. Nastojimo ponuditi jednu poštenu analizu stvarnosti, nastojimo kroz intervjue s brojnim umjetnicima i intelektualcima promovirati ljude s idejama za koje držimo da su vrijedne, a pritom ne krijemo koje su naše vrijednosti. Jesmo ljevičarski list, jesmo antinacionalistički i antifašistički list, jesmo na strani slabijih i onih koji su u manjini, radilo se o nacionalnim manjinama, pripadnicima LGBT zajednice, migrantima ili obespravljenim radnicima.
Kupuju li se zbog vrijednosti koje ne skrivate i štitite ih Novosti danas – poput nekad Ferala – »ispod tezge«, odnosno »unutar drugih novina«?
Nažalost, da. Nekad se skrivaju i znamo da ima razloga za to.
Kako znate, odnosno: čime to objašnjavate?
Znamo da su neki naši čitatelji doživljavali neugodnosti zbog toga što kupuju Novosti. Ali, s druge strane, znamo i da ih s ponosom čitaju u javnosti.
Kakve su vam povratne informacije s područja o kojima pišete, mislim tu na ona u kojima su Srbi većina ili pak čine značajan udio stanovništva?
Reakcije su dobre. Imamo mrežu dopisnika i reportera s tih područja, pa tako često objavljujemo i priče o ljudima koji u XXI. stoljeću žive u besprizornim uvjetima u sredinama koje su nakon Oluje uglavnom ostale ispražnjene, da bi se u njih vratili mahom stariji. U mnogim takvim uništenim povratničkim naseljima više nema kritične mase potrebne za njihov opstanak, a vidimo kako se polako gasi i jedan Vukovar iz kojeg, prema popisu stanovništva, podjednako odlaze i Srbi i Hrvati. Takve priče o starcima i staricama s terena, ili o obiteljima koje se bore za preživljavanje, nerijetko izazovu empatiju kod čitatelja i urode spontanim humanitarnim akcijama. Ljudi se javljaju spremni da pošalju novac, hranu i opremu, nekad se radilo i o pomoći u obnovi kuće. To su one priče u kojima vidimo direktnu korist od našeg rada koji se sastojao u obavještavanju i osvješćivanju javnosti o nečijim konkretnim problemima. No, mi te probleme i tematiziramo, oni su već dugo dio programskih zahtjeva političkih predstavnika nacionalnih manjina koji prema Vladi i državnim institucijama zagovaraju njihovo rješavanje. S vremena na vrijeme vidimo da i u toj dimenziji dolazi do pozitivnih pomaka, pa primjerice Hrvatska elektroprivreda ide u projekt reelektrificiranja pojedinih naselja koja već više od 20 godina nemaju struju, a imala su je prije rata.
Imate li dojam da se s tim namjerno otezalo ili su posrijedi neki drugi uzroci koji bi takvo stanje mogli opravdati?
To se namjerno radilo. Znamo, naime, kakvo je razaranje uslijedilo nakon Oluje, znamo da su odmah nakon Oluje doneseni zakoni i propisi kojima se onemogućavao povratak, da su se nekretnine izbjeglih Srba davale u prodaju preko državne agencije, da se išlo u razmjenu s vojvođanskim Hrvatima, da se provodila ideja o »humanom preseljenju« hrvatskog stanovništva iz Bosanske Posavine u ispražnjena srpska naselja u Hrvatskoj. Sve je to posljedica jedne dugotrajne strateške politike, pa je tako bila politika i godinama ignorirati to što neka naselja u Hrvatskoj žive u XIX., umjesto u XXI. stoljeću. Vidimo da se stvari mogu mijenjati nabolje kada predstavnici nacionalnih manjina imaju mogućnosti utjecati na Vladu. Nažalost, to je tako. Često se stvari svode na to koliko tko ima »ruku« u Saboru.
Novosti su prije nekoliko godina objavile sjajnu reportažu o dvije mlade djevojke, Bošnjakinji i Srpkinji, koje ne samo da žive u Srebrenici nego su i najbolje prijateljice. Ima li takvih primjera i u Hrvatskoj između Hrvata i Srba, a ako i ima jesu li to tek rijetki izuzetci?
Naravno da ima, kao što i dalje ima i nacionalno miješanih veza, ali s pravom to ističete jer doista ima teških sredina. U Vukovaru je podjela toliko politički potencirana da je nedavno propao projekt zajedničke škole u kojoj se djeca ne bi dijelila po nacionalnosti. Nekada pokušavamo detektirati pozitivne pomake koji bude nadu pa smo za prošlu obljetnicu Oluje radili prilog o mladim povratnicima, ljudima koji su izbjegli kao djeca, da bi se nakon odrastanja u Srbiji ili BiH odlučili bez roditelja vratiti u Hrvatsku. Neke je vukla čežnja, neke je dovela ljubav, neki su ovdje vidjeli bolju perspektivu nego u Srbiji, neki od njih se nisu ni ovdje usrećili. Paralelno svjedočimo tome da ljudi masovnu napuštaju Hrvatsku, tražeći perspektivu u drugim zemljama Evropske unije.
Ipak, najčešće pišete o »fašizaciji«, odnosno »ustašizaciji« Hrvatske. Kako gledate na skrnavljenja ili rušenja partizanskih spomenika, imenovanje ulica i trgova visokih dužnosnika NDH, masovne uzvike »Ubij Srbina« na utakmicama...: kao na »sporedne pojave« koje vlast tolerira ili pak kao na pojave koje su dio državne politike?
Riječ je o incidentima koji su dio šireg procesa, a o kojem se i na najvišim političkim razinama u Evropi počelo govoriti kao o fašizaciji. Kod nas je to, nakon onog razarajućeg vala u 1990-ima, ponovo uzelo maha nakon ulaska Hrvatske u Evropsku uniju, pa posljednjih godina zaista imamo veliki povratak proustaškog revizionizma, koji je bio zatomljen u procesu pristupnih pregovora. Ponovo se skrnave antifašistički spomenici, a već sam spomenuo obimnu produkciju revizionističkih uradaka. Nedavno je, recimo, predstavljana knjiga o zapovjedniku ustaškog koncentracijskog logora Jasenovac Vjekoslavu Maksu Luburiću, a nešto prije toga i knjiga Igora Vukića u kojoj se negira da je to mjesto bilo masovno stratište Srba, Roma i Židova. Nakon sramotnog filma Jakova Sedlara o Jasenovcu iz 2016. dobili smo ovih dana i njegov huškački film Sto godina srbijanskoga terora u Hrvatskoj, dok je novi falsifikat o Jasenovcu snimio slovenski prevarant i kvaziistraživač Roman Leljak. Sve je to primitivna produkcija, ali se neprestano gomila, nudi i prikazuje ljudima, nažalost često u crkvenim prostorima i u organizaciji braniteljskih udruga, koje služe kao paravan za političke projekte ekstremne desnice. Kada vidimo kako novac za te projekte dolazi ne samo iz raznih gradova i općina, nego i iz ministarstva, jasno je da ti ljudi imaju pokrovitelje u samoj državnoj vlasti. Imate, naravno, i poznati slučaj postavljanja ploče s ustaškim pozdravom u centru Jasenovca, kao dio nastojanja da se ustaštvo legitimizira krvlju branitelja iz posljednjeg rata, što je prihvatio i premijer Andrej Plenković poručujući da »Za dom spremni« ima »dvostruku konotaciju«. Nema sumnje da vlast u Hrvatskoj tolerira bujanje ustaštva, kao što nema sumnje ni da je razina te tolerancije postavljena tako da ga de facto generira. Nedavno je pučka pravobraniteljica Lora Vidović o tome objavila sjajnu analizu, prozvavši za odgovornost Crkvu, policiju, pravosuđe, Državno odvjetništvo, Vladu, gotovo cjelokupan državni aparat.
Dakle: je li to državni projekt ili njezina nemoć?
Djelomično je državni projekt, u smislu da na vlasti imamo HDZ kao jednu desnu, izvorno nacionalističku stranku, koja, koliko god da se okretala prema centru, za sobom vuče cijeli svoj korpus. Stvari o kojima smo govorili propuštaju se kroz sustav državne uprave i puno toga se financira iz državnih izvora. Primjerice, nedavni Festival domoljubnog filma, na kojem su prikazani svi oni proustaški kvazidokumentarci, dobio je pokroviteljstvo dvaju ministarstava, Grada Zagreba i niza drugih gradova i općina. Drugim dijelom riječ je o nečemu što izbija iz zapuštenog društva i na čemu HDZ nastoji jahati, u onoj mjeri u kojoj je to oportuno za stranački rejting. 
Mnogo je sličnosti sa Srbijom: rehabilitacija četništva na svim razinama, osuđenici na vojnim akademijama, u Skupštini ili kao autori knjiga koje doživljavaju javne pohvale...
Isti su procesi na snazi u obje zemlje, samo je suprotan nacionalni predznak. Pravomoćno osuđeni ratni zločinci slave se s obje strane granice, čuli smo nedavno i one skandalozne izjave premijerke Ane Brnabić o tome da se Srebrenica ne može kvalificirati kao genocid, unatoč onome što je izrečeno u presudama Međunarodnog suda u Haagu i presudama konkretnim počiniteljima Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju.
Koliko je ranija politika Srbije, a čiji je sadašnja dobrim dijelom nastavljač, nanijela zla prije svega Srbima u Hrvatskoj?
Rekao bih da su to zlo nanijele sve nacionalističke politike sa svih strana, pa tako i sa srpske. Nacionalistički vođe bili su nositelji i poticatelji sukoba u kojem je u Hrvatskoj smrtno stradalo oko 20.000, a u Bosni i Hercegovini oko 100.000 ljudi, uz još stotine tisuća izbjeglih i raseljenih. Opravdavanje, umanjivanje ili negiranje odgovornosti za konkretne zločine također je zločin, a to se događa i kod vas u Srbiji, i ovdje u Hrvatskoj.
Sve to se prelama na leđima srpske manjine u Hrvatskoj i hrvatske u Srbiji.
Naravno. Znamo da postoji suradnja predstavnika srpske manjine u Hrvatskoj s predstavnicima hrvatske manjine u Srbiji, jer su im pozicije vrlo slične. Jasno je da politike neprestanog sukobljavanja i prepucavanja, kakve danas vode Hrvatska i Srbija, ugrožavaju te manjine.
Kako gledate na primjedbe da ste financirani od države, a da protiv nje pišete, odnosno da u njoj ne vidite ničega dobroga?
Ne pišemo protiv Hrvatske nego, dapače, pišemo za bolju Hrvatsku i kritiziramo ono što ne valja. Mislimo da bi Hrvatska bila bolja bez ustaštva, međunacionalnih tenzija, korupcije, kriminala itd.
Kako iste pojave ne vide ostali mediji, odnosno, ako ih i vide, vide ih s poprilične vremenske distance ili pak onda kada »autoritet« padne?
Kao što sam već rekao, naš je kut gledanja oštriji. No, u Hrvatskoj ima i drugih medija koji se poklapaju s nama u nekim vrijednostima. Na primjer, najčitaniji portal Index.hr je također antinacionalistički, ali se potpuno razilazimo na pitanjima socijalne pravde, jer su oni jedan izrazito prokapitalistički medij. Od dnevnika nam je zbog niza vrijednih autora najbliži riječki Novi list, dok primjerice liberalni Jutarnji list zna zauzeti antinacionalističku poziciju, ali u tome, kao i u mnogočemu drugom, nije dosljedan. 
Zar nije upravo Jutarnji list glorificirao Ivicu Todorića dok je bio na vrhuncu moći, a kada je pao, dijelio već napisanu knjigu o prirodi njegovog »poslovanja«?
Da, Jutarnji list predano opslužuje one koji u danom trenutku imaju moć u svojim rukama, a Todorićevo vrijeme je prošlo, pa se njegovim cipelarenjem iskazuje lojalnost novim gospodarima. Oni su, također, kada je bila haška presuda »herceg-bosanskoj šestorki«, zaplovili na valu nacionalističkog žaljenja za Slobodanom Praljkom, pa su se onda tek nakon četiri-pet dana malo »osvijestili« i ipak primijetili da je na međunarodnom UN-ovom sudu pravomoćno osuđen za ratne zločine počinjene u sklopu tadašnje hrvatske državne politike u BiH.
Koliko je neurađena lustracija, i u Hrvatskoj i u Srbiji, kriva za stanje u društvu kakvo u kontinuitetu imamo?
Ako govorimo o lustraciji onih koji su širili zlo 1990-ih, nažalost, to nije urađeno, pa je i ta vrsta javne higijene jedan od poslova koje kao medij obavljamo. Nama se danas događa da nas tuže neki akteri najprizemnijeg ratnohuškačkog novinarstva, čije su medijske tjeralice i liste »neprijatelja Hrvatske« dovodile ljude do stradanja. Pišemo o njima zato što dolaze na političke funkcije, kako bismo upozorili javnost na njihovu mračnu prošlost i na besramnost onih koji ih danas politički promoviraju. No, teško da možete očekivati bilo kakvu reakciju u zemlji u kojoj ministri odaju počast jednom Mirku Norcu, nakon što je odležao kaznu zbog ratnog zločina nad civilnim stanovništvom koji je uključivao i vlastoručno ubojstvo. Čak ni pravomoćna sudska presuda ovdje nema lustracijskog efekta.
Novosti su u Zagrebu, poput nekad Ferala u Splitu, doživjele i javno paljenje i kao vid »prosvjeda«, ali i kao oblik pritiska pa i upozorenja zbog tema koje izabirete i načina na koji ih obrađujete. Osjećate li se kao ljudi sigurni, odnosno da vas država iskreno štiti?
Imali smo jedan prosvjed na kojem je oko 150 ljudi pod prozorima redakcije uzvikivalo ustaške parole, nakon što smo objavili da je u Jasenovcu postavljena sporna ploča s ustaškim pozdravom. U više navrata demonstrativno su paljeni i primjerci Novosti. Takve prosvjede osiguravaju jake snage interventne policije, a na sreću, u posljednje vrijeme postali su doista minorni i redikulozni. Za sada ne osjećamo ozbiljnu vrstu ugroze, iako prijetećih poruka ima, a reakcije na naše pisanje znaju biti žestoke.
Kako to da nisu bili privedeni, s obzirom na to da je isticanje ustaških simbola ili uzvikivanje takvih parola kažnjivo i po Ustavu Hrvatske?
To su oni prigovori koje je iznijela i pravobraniteljica. Čak i kada dođe do intervencije policije, kao što je to bilo prilikom proslava Oluje 2016. i 2017., kazne su prekršajne. Za tisuću kuna možete slobodno ustašovati po Hrvatskoj. Sada imamo pritisak oporbe da se donesu zakoni koji će ozbiljnije kažnjavati ustaštvo, ali vidjet ćemo kako će to ići. Nažalost, i ono nesretno Vijeće za suočavanje s posljedicama nedemokratskih režima koje je premijer formirao s ciljem da se unaprijedi zakonodavni okvir, donijelo je jednu vrstu preporuke koja ide kontra Ustava, predlažući da se, unatoč ustavnim vrijednostima i odlukama Vrhovnog i Ustavnog suda, »Za dom spremni« dopusti u tzv. iznimnim prilikama.
Vidite li u dogledno vrijeme Hrvatsku i Srbiju kao društva kada Oluja ili Vukovar neće biti povod za zatezanje odnosa, odnosno kao normalna društva?
U dogledno vrijeme, ne vidim. Mislim da čitav niz presudnih političkih aktera u objema zemljama živi od potenciranja tog sukoba. Međusobni odnosi posljednjih su godina na vrlo niskoj razini i čini mi se da oba društva trebaju još dosta sazrijevati kako bi zbacila takve politike. S druge strane, kada pogledamo situaciju mimo tzv. visoke politike, vidimo da ljudi surađuju i putuju, i to u svim segmentima života: od ekonomije i kulture, preko sporta i glazbe, do turizma ili običnih ljudskih kontakata. Iz toga se jasno vidi da taj sukob nije izvorno potreba građana, već političara koji ga potiču.

  • Ministarstvo regionalnog razova i fonfova EU Repub
  • Jooble
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika