Arhiv tekstova

Memento mori

Prošlog tjedna, koncem listopada i početkom studenog, na našim grobljima bilo je uobičajeno mnogo posjetitelja. Prvog studenog bio je blagdan Svi sveti, kako onih koji su već proglašeni svecima, tako i onih koji to još nisu. Ovaj blagdan nastao je u IV. vijeku n. e., ali tada se obilježavao prve nedjelje nakon Duhova. U VIII. vijeku je tadašnji papa prebacio praznik na 1. studeni. Sljedeći dan je Dan mrtvih, koji se službeno počeo obilježavati koncem X. stoljeća n.e., a u redovan crkveni kalendar je ušao u srednjem vijeku. Ovaj dan se zove i Dušni dan, kao spomen na sve pokojne vjernike. Nadalje, mogao bih redati običaje širom svijeta; npr. u Meksiku Dan mrtvih je neka vrsta karnevala, a u SAD-u prvobitno pretežno protestantski Halloween sadrži i neke poganske crte itd., da ne duljim. Ono što je bitno – otkada postoji čovječanstvo, postoji strah od smrti i mrtvih, kao i težnja za besmrtnošću. Štovanje mrtvih je vezano i sa strahovima, npr. u nekim selima i danas je običaj da se na groblja nosi hrana i piće »kako bi mrtvi bili siti i da ne lutaju uokolo, tražeći ono što im nedostaje«. Po meni sve u svezi smrti najbolje iskazuje izreka: memento mori, sjeti se da ćeš umrijeti, tj. da život prolazi. Članovi katoličkog reda trapisti po jednoj od legendi obično ovim riječima pozdravljalju jedan drugog.

Plijes mrtvih

U grobljima leže najčešće oni koji su umrli na prirodan način. Srednjovjekovna groblja bila su ograđena zidom. Oni koji su izvršili samoubojstvo nisu bili pokopani unutar zidova groblja nego izvan, tu su pokopani i oni koji su bili osuđeni na smrt zbog nekog zločina. Zločince su uobičajeno sahranjivali u neobilježene grobove. Nakon neke veće bitke, pobjednici su iz higijenskih razloga morali pokapati sve mrtve, obično u zajedničke grobove. To se radilo i za vrijeme velikih epidemija. U srednjem vijeku nastao je poseban prikaz smrti na slikama i freskama, nazvan dans macabre, ples mrtvih, na kojima je smrt obično predstavljena kao kostur koji nosi kosu kojom kosi ljude oko sebe. Nekoliko najpoznatijih skladatelja, npr. Berlioz i Liszt, napisali su posebna muzička djela, kojima su dali naziv jednostavno Dans macabre. Danas ova glazba inspirira i koreografe da naprave plesne točke na ovu temu. Znači, sjećanje da smo smrtni prisutno je u našoj svakodnevici i, kako sam negdje pročitao: »kako nam sve više bliskih ljudi dospijeva u groblja, tako su nam i groblja bliža«.

Posebna groblja

Mene posebno dojme tzv. vojnička groblja koja su nastala za vrijeme Prvog i Drugog »velikog rata«. Kada vidite poredane križeve u vojničkom redu i kada pročitate imena i godine umrlih, bar mene onda hvata nekakva jeza. Nažalost, kod nas su na koncu Drugog velikog rata nastala posebna groblja onih koji su pogubljeni iz možemo reći mržnje prema vlastitom narodu, tj. prema pojedincima, pripadnicima druge ideologije ili prema pripadnicima drugih naroda. Tako su partizanske jedinice i OZNA (Odbor za zaštitu naroda) počevši od 17. listopada 1944. godine na teritoriju Banata, Bačke i Baranje proglasili Vojnu upravu i počeli kažnjavati za ratne zločine. Uopćeno, Nijemci i Mađari nosili su stigmu kolektivne krivnje i počelo je njihovo interniranje, protjerivanje (Nijemaca) i kažnjavanje smrću bez ikakavog suđenja, pri čemu je bilo i pripadnika drugih nacija. Tako su na prostoru Bačke nastale neobilježene masovne grobnice, koje ljudi nisu smjeli ni spomenuti. Likvidacija ljudi u Subotici je počela nekoliko dana prije ukidanja Vojne uprave. Zatočeni iz Prve kasarne kamionima su prebačeni na prostor bivše Mačkovićeve ciglane, gdje su strijeljani i pokopani u zajedničkim grobovima. Mjesto tih grobova jasno se ocrtava, jer se zemlja ulegla. Tu je devedesetih godina prošlog vijeka podignuto spomen groblje. U početku su samo predstavnici gradske vlasti i crkava (do današnjih dana ne svih) nazočili komemoracijama. Preokret se dogodio kada je 2. studenog 2014. godine tadašnji premijer Vlade (danas predsjednik Republike) sam postavio cvijeće na spomenik u Senćanskom groblju i najavio da je Vlada nakon 70 godina ukinula zakon o kolektivnoj krivici, što znači da bez bojazni i ovo kolektivno groblje možemo posjetiti na Dan mrtvih. Eto takve sam misli imao sjetivši se svoje smrtnosti.