Arhiv tekstova Arhiv tekstova

Naš »Put svile«

Istok i Zapad se prožimaju u ženskoj bunjevačkoj nošnji. Najvidljiviji je utjecaj Istoka na gornjem dijelu (»prusluku«) i ukrasima na nošnji, a kroj suknje i materijali za izradu su pod utjecajem zapadne mode. Godinama pokušavam naći u Subotici i Novom Sadu pogodne dezenirane tkanine i zlatom protkane trake za izradu ovih nošnji, ali s malim uspjehom. Stoga smo s Ružicom Kozmom, koja ima šivaonu, krenule s praznim kuferima put Istanbula. Pošto smo u Istanbul išle prvi puta, dogovorile smo s prijateljicom iz Kraljeva Jovanom Janićijević, koja se bavi dizaj-niranjem i ukrašavanjem namještaja i zbog nabave materijala je išla sedam puta u Istanbul, da nam bude voditeljica. Putovanje je trajalo oko 24 sata autobusom. »Probudi se, kako možeš spavati? Vidi kako je lijepo, ulazimo u Istanbul«, vikne prijateljica Ružica.
I stigle. Sve je lijepo, uredno i čisto; ne možeš vidjeti bačeni opušak od cigarete ili bačene plastične boce, a gdje god ima mjesta  između mnoštva zgrada, nadvožnjaka... tu je zasađeno zelenilo u ornamentici orijenta i s puninom boja. Na ulicama velika gužva u kojoj se miješaju domaći i turisti.
Ljudi u Istanbulu su susretljivi, ljubazno odgovaraju na naša pitanja. Čak nas vode do trgovina u kojima osim njihove robe možemo kupiti i robu drugih prodavača – ono što tražimo. U trgovinama gdje kupujemo ponude nas čajem ili kavom, kreće priča na lošem engleskom. Cijene na bazaru nisu ispisane nego se pita i čuje, pa se cjenka. Pravi bazar.
Promet u gradu je dobro organiziran, bar što se tiče nas pješaka. Gužve su velike, ali putokazi su jasni, a karte za javni prijevoz tramvajem, metroom i brodom vrijede za sve i mogu se dopunjavati, pa se relativno brzo krećemo s jednog kraja grada na drugi, a brodom i na drugi kontinent. Kako nismo poznavale grad, kretale smo se u grupi nas pet-šet cura i oslanjale se na upute voditeljice Jovane. Prelazak iz Europe u Aziju u Istanbulu je sasvim jednostavan. Brodom, 10 do 15 minuta vožnje i tamo smo. Na tržnici u azijskom dijelu grada, gdje se po riječima voditeljice opskrbljuju mještani kupili smo ratluka, kave, čaja i ostale sitnice za ponijeti kao darove. Naravno, svaka od nas je imala svoje želje, pa je bilo dosta čekanja. A vrijeme prolazi. Nalazimo predivne trake protkane zlatom na bazaru što sam u Subotici i okolici bezuspješno tražila godinama.
Doručak smo imale u okviru aranžmana u hotelu. Meni je godio, jer volim probati sve. Maslac s medom je ostao za one koji vole provjerene stvari, a ja sam probala i neka jela kojima ne znam naziv, ali su ukusna, jako začinjena. Ručali smo u restoranima koji su u blizini mjesta koje smo posjetili. Po preporuci voditeljice izbor ručka je bio i osoban, dominira meso i začini, kebab, pržene ćufte, a koštao je oko 35 lira (5-6 eura) s cijeđenim sokom od nara ili naranče. Naravno, bez istanbulske baklave nije moglo proći, meni su se jako svidjele, jer su fine hrskave i svježe. 
Na »putu svile« naša nada da u ovoj velikoj metropoli pronađemo svilu za bunjevačko ruvo završila se osjećajem zahvalnosti za mogućnost da vidimo ovako krasan grad i upoznamo nove ljude s kojima smo ta tri dana dijelili vrijeme. Ovoga puta nabavili smo trake za ukrašavanje nošnje i dio tkanina koje smo željele kupiti, jer je vremena bilo malo. Neki drugi put ćemo krenuti u dalje istraživanje trgovina sa svilom.
Nada Sudarević

  • Ministarstvo regionalnog razova i fonfova EU Repub
  • Jooble
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika