Arhiv tekstova Arhiv tekstova

Kestenovi...

Av, čeljadi moja, ja sam sav niki kugod da me kogod londžovo. Ha, ne znate šta je? To je kadgod bilo s konjima što ne rade ništa, jel su još mladi, šišaki pa ne iđu u koli jel na njivu. Lipo se uzela vrengija i napuštala sedam-osam meteri i konj se tiro da trči u krug. »E, di ti to sad palo na pamet?«, veli Periša, »Ta nisam čuo tu rič već trist-četrdest godina, a ni konja više nema. U selu ima još samo par konja ukupno, sve poslove priuzeli traktori i mašinerije na kredit podizane, a vraćaće ji do kukovog lita«. Gledim ja tako u njeg pa se mislim da jedared i on kaže koju pametnu. Ta ništa nije kugod prija. Eto, ovi dana za ovi veliki svetaca, Svisveti i Dušnog dana ja obalazio groblja po varoši, pa u Tavankutu i Bajmaku, svit sve ništa žuri, mora ono pa mora ono, ne stigne ovo, a limuzine nam kugod svemirski brodovi od onog sa zaušiljenim ušima; mogu ić i dvisto na sat pa ne stižemo... Opet mi pali na pamet dida i majka što su ujtru namirili, majka nasikla cvića, nalila svete vode u dvi-tri bočice uz obavezan didin komentar: »Ta šta njim toliko livaš, neš i valjdar kupat?«. Mi dica smo se samo tako smijali s njim, a posli i s majkom jel ni ona nije ostajala dužna. Oma je uslidio odgovor: »Ajde ti samo ćuti, jel ja tebe pitam kad ti nalivaš tu tvoju pateku?«. »Pateka« je bila bočica od dičijeg sirupa od kašlja na kojoj je uliveno u caklo bio natpis »Tumotusan«. Mi dica smo jedva čekali da se zakašljemo, pa da nas napoje so tim likom, bio sladak samo tako. Dida je tu bočicu od sirupa asniro za dnevnu porciju rakije. Cio dan je to deci i po pomalo pijucko, a ja ga nikad nisam vidio pijanog, čak ni napitog. Znali su ljudi kadgod reda i imali mire u svemu, bili zadovoljni životom i so tim što su imali; nije bilo tolike trke za imovinom al je bilo sloge i poštivanja. Od groblja do groblja, čeljadi moja, bilo skroz skoro isto: kestenovi i cviće, mišali se mirisi friško pečeni kestenova s mirisom zimske ružice i krizantina, svit dolazi i odlazi, sve ništa u žurbi, niko ni da sidne na tu klupicu pored kripta što smo i svi skoro opravili, pa da se na miru pomoli dragom Bogu za svoje mrtve. Ja, borme, tako radim: izdivanim se i s baćom i mamom, majkom i didom, popušim koju cigaretilu... Ta di žurit? I sutra je dan, a i iza dana drugi dan. Ovi što nas vako londžuju za te sitne novce neće kast fala kad spadnemo s nogu i ne budemo vridni ni ić. Nji baš briga za rabadžiju. Ako njim se više ne bude ugađalo, oni će rep na krste pa ajd. A nama će ostat bolesan i izmučen svit, pazite šta vam Braniša pripovida, nije divan u prazno. E, da: moram malkoc i falit. Baš mi bilo milo oko srca kad sam vidio da su nam groblja dotirana i pokošena, još i lipo pograbljicana trava i oko kripta. Svaka čast rabadžijama što su se tako paštrili i nisu pripuštali korovima da zaguše grobove, a manje je tribalo i čistit oko nji. Mi stariji već borme ostimo da nam se nije lako saginjat. Eto još malkoc pa će i advent, čeljadi, triba se spremit za zimu. Ajd zbogom.

  • Ministarstvo regionalnog razova i fonfova EU Repub
  • Jooble
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika