Arhiv tekstova
Legendarni teolog na Istoku Zapada
S jeseni protekle godine svoj životni put, nakon plodnih 85 godina života, završio je o. Roman Myz. Bilo bi lako okarakterizirati Myza oslikavanjem njegova svećeničkog identiteta, jer je gotovo šest desetljeća bio svećenik bizantskog obreda Katoličke Crkve. Ipak, to vjerojatno ne bi bilo dovoljno. Myz je, naime bio, po mišljenju svih koji smo imali prilike barem jednom ga susresti, i onih koji su imali uvid u njegovo javno djelovanje, vrlo složena osoba. Zavod za kulturu vojvođanskih Rusina prihvatio se obnoviti sjećanje na tu složenost i sustavno raščlaniti pojedine aspekte njegova rada, te njegove zaostavštine. Tim povodom je ove godine organiziran okrugli stol u ovom zavodu u Novom Sadu na kojem je kulturna elita vojvođanske rusinske zajednice, uz moderaciju poznatoga novinara Mihala Ramača, pokušala memorirati djelo ovoga svećenika, novinara, urednika, publicista, nakladnika, povjesničara, bibliografa i profesora. O Myzovu životu i djelu prvi je govorio njegov vladika, apostolski egzarh za katolike bizantskog obreda u Srbiji mons. Đura Džudžar, a uslijedila su obraćanja dvojice svećenika Egzarhata, preč. Vladislava Varge i mr. Mihajla Malacka, te Đure Laćaka, Mikole Capa, dr. sc. Đure Hardija, akademika Julijana Tamaša i dr. sc. Janka Ramača.
Život protkan pisanjem
Bilanca literaturne produkcije o. Romana Myza izrazito je velika. Ovaj bogat i raznoliki svijet čini više od 80 naslova na rusinskom, ukrajinskom, srpskom, hrvatskom i mađarskom jeziku. Pisano djelo na hrvatskom jeziku započeto je još tijekom njegovog života i službe u Slavoniji, u Lipovljanima, nedaleko od Novske. Tu je završio osnovnu školu, a klasičnu gimnaziju u Zagrebu. Šest godina studija bogoslovlja i četiri postdiplomska semestra završio je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Zaređen je 1958., a u Novi Sad je došao deset godina kasnije. Već 1962. piše svoju prvu knjigu Jubilarni shematizam Križevačke eparhije, dok se novinarstvom počeo baviti još tijekom studija, 1954. godine. Bio je među osnivačima i jedno vrijeme dopisnik zagrebačkog Glasa Koncila. Teološke priloge, radnje i članke, ustvari, ponajviše objavljuje u hrvatskoj katoličkoj popularnoj i stručnoj periodici, u časopisima Marija (Split), Služba Božja (Makarska), Vjesnik Đakovačke biskupije (Đakovo), Svjetlo Riječi i Nova et vetera (Sarajevo), Zvonik (Subotica) i drugi. Bio je članom, a od 1987. i tajnikom Instituta za ekumensku teologiju Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu.
Myz je svoj svećenički, ali i ljudski identitet gradio i, kako je biskup Džudžar prigodom njegova umirovljenja rekao, svoje talente trošio na ekumenskim nastojanjima. Tlo na kojem živimo može se činiti plodnim za takva nastojanja, o čemu se (površno) može suditi ukoliko se pogleda religijska slika današnje Vojvodine. Ima tome još razloga. Čini se, naime, da je barem od konca 1980-ih, te tijekom posljednjeg desetljeća prošlog stoljeća i prvog desetljeća tekućega, kada se u Novom Sadu ekumenska misao zahuktavala, imao dobre sugovornike u ekumenskom djelovanju. Naime, 1993. godine, na poticaj Svjetskoga saveza crkava (SSC), u Novom Sadu osniva se Ekumenska humanitarna organizacija (EHO), i to uz najveće angažiranje crkvenih zajednica protestantskoga naslijeđa. Iako Katolička Crkva nije bila, niti je danas članom SSC-a, Myz je redovito, osobno i neposredno, podupirao organizaciju čiji se aktivizam u pomoći potrebitima jasno raspoznavao u teškim ratnim vremenima, do današnjih dana. Višedesetljetna tradicija Svjetskoga dana molitve također redovito uključuje katolike bizantskog i rimskog obreda Novog Sada, i to redovito i u grkokatoličkoj crkvi svetih Petra i Pavla te uz Myzovo predsjedanje. Od 2006., kada je u organizaciji EHO započela Škola ekumenizma, Myz je njezin redoviti predavač, ali i slušatelj, piše i objavljuje svoja predavanja u zbornicima... Ipak, mnogo više od onoga vidljivoga što je on učinio na trnovitom ekumenskom putu, ostalo je čak i njegovim bliskim poznanicima sakriveno, no jako dobro poznato Onome tko o tome vodi poduži popis. Kako bilo, Myz se sigurno nije libio hrabro prelaziti preko svakakvih ironičnih prepreka postavljanih od strane ekumenskih skeptika, pa čak i među članovima Crkve kojoj je služio.
Ekumenizam i vjerske sljedbe
Myzovo spisateljsko djelo na hrvatskom jeziku bogato je. Ovaj Ukrajinac je, ustvari, jedan od plodnijih autora katoličke literature na našem jeziku u Vojvodini. Budući da je već prilikom utemeljenja Teološko-katehetskog instituta Subotičke biskupije (TKI) on imenovan profesorom teologije ekumenizma, vrlo se rano (1994. godine) susreo s nedostatkom udžbenika koji bi tada brojnim studentima TKI-a pomogli pronaći relevantnu građu za pripremu ispita. Tada nastaje njegova trilogija, objavljena za potrebe hrvatskog Odjela TKI-a, te uz neskrivenu pomoć tadašnjeg prorektora TKI-a dr. Andrije Kopilovića. Udžbenici Uvod u teologiju ekumenizma, Kršćanski Istok i Vjerske sljedbe, svi objavljeni u ediciji Raskršća nakladnika Lidij iz Veternika i danas su klasici, vrlo traženi. Vjerujem da je Myz u ovim trima knjigama ostavio vrlo pouzdan životni testament svjedočanstva o trima temama koje su ga toliko dugo inspirirale. Budući da su one u podneblju Vojvodine često pominjane u javnom diskursu, a rijetko dubinski proučavane, autentičnost Myzova pisanja postaje trajno vrijedna. Ona je time veća jer je riječ o čovjeku duboke duhovnosti Istoka, čiji diskurs bi trebao biti dovoljno duhovno blizak većinski pravoslavnom miljeu koji nas okružuje. Da je on svakako zanimljiv krugu protestantskih kršćana koji okuplja novosadski Protestantski teološki fakultet, pokazuje Enciklopedijski pregled pojmova kršćanske kulture iz katoličke perspektive, koji je izišao u nakladi ovog Fakulteta 2010. godine, nedugo nakon što je Myzu dodijeljena počasna titula doktora teologije upravo na ovom fakultetu.
Razlozi prijemčivosti
Jedan od razloga popularnosti i prijemčivosti Myzova štiva je taj što teolozi našeg podneblja pišu vrlo rijetko o ekumenskim temama na hrvatskom jeziku. Još rjeđi je slučaj da o tome pišu teolozi koji nisu Hrvati, a pravi je raritet da takve publikacije imaju značaj daleko širi od samo teološkoga.
Myz je započeo obradu teme vjerskih sljedbi još 1999. godine, popularnom knjižicom Od Boga do Sotone – slobodne crkve, sljedbe i kultovi (Katolički institut za kulturu, povijest i duhovnost Ivan Antunović, Subotica). Interes za postojanje i djelovanje vjerskih sljedbi bio je vrlo snažno u fokusu crkvenih zajednica i cijelog društva u našem podneblju barem u posljednja tri desetljeća, uz različite manifesticije toga interesiranja. Ipak, Myz je bio rijedak kršćanski teolog koji je pisao o ovom fenomenu. Ukoliko se pogleda njegovo posljednje, kapitalno djelo, koje se bavi upravo ovom temom, Kršćanstvo, putevi i stranputice, Leksikon crkvenih i vjerskih zajednica, sljedbi i hereza (Mostart, Zemun, 2014), može se zaključiti da je, tri godine prije svoje smrti, našemu društvu uputio izvanrednu oporuku. Ona pruža svjedočanstvo zauzetoga praktičnoga katolika, otvorenog za svijet u kojem ostvaruje svoje duhovno poslanje, s kojim je u plodnoj interakciji. Srećom, pečat Myzovom djelovanju i naobrazbi utisnuo je baš katolički prostor Hrvatske i Vojvodine, te imamo prilike uvijek iznova ući u njegov spisateljski svijet i od njega učiti.
Marko Tucakov
