Arhiv tekstova

Ja ne umirem, već propadam

Osvrćući se na premijeru predstave Bunja Veljka Petrovića, koja je u povodu 130. obljetnice postojanja subotičkog kazališta postavljena na ovdašnju scenu i izvedena 16. prosinca 1984. godine, kazališni kritičar Mihály Csordás je adaptaciju Milenka Vučetića i režijski postupak Nenada Ilića označio kao – izgubljenu poruku! Pogledajmo što ga je navelo na ovaj zaključak. 
I ne bez jakog razloga, nimalo slučajno, pita se: »Kada je najteže jednom kazališnom kritičaru?« – Csordás nudi i odgovor: »Možda upravo onda kada zna što je uzrokom lošoj igri jednoga glumca, kada može pojmiti njegove duboko ljudske motive i kada je svjestan objektivnih poteškoća u kojima se jedan ansambl našao«. 
Očito, teško mu je i u jednom i u drugom slučaju, ali mu nije nimalo lakše ni u situaciji kada na makro planu zapazi izvanredne ideje, a kasnije, pri pokušaju silaska u dubinu, ispod površinskog sloja, otkriva krupne nedostatke, pa i pogrješke. Po mišljenju ovoga kritičara jedini način da se od jedne rane novele Veljka Petrovića eventualno pokuša načiniti zanimljiva kazališna predstava jest ako se na scenu iznesu ljudska i društvena proturječja, aktualna u autorovu, ali i u našem dobu. 
Ovo se, međutim, nije dogodilo zbog blijede dramatizacije Milenka Vučetića, a drama nastala iz novele svela se na puko prepričavanje fabule, bez prepoznatljivih učinaka ljudskih strasti, čovjekova nemirenja sa svijetom koji ga sputava i izostanka pobune. Sukladno tomu, izostale su i moguće duševne krize protagonista, njihove dvojbe i nutarnja borba i bol koja ih razdire. Bolje reći, prikazan je samo jedan manji dio svega toga što se moglo prepoznati kroz lik Stipe Paštrovića, doktora prava, čovjeka koji potječe iz naroda, i u oslikavanju njegova osobna stradanja unutar proturječja građanskog društva vremena kojemu pripada. 
Tragom već spomenute neuspjele scenske prilagodbe teksta i neuvjerljive režije, izostao je temeljni dramaturški konflikt kojemu je žrtva dr. Stipe Paštrović – zastupnički kandidat, čovjek paorskog podrijetla koji se ne uspijeva prilagoditi lažljivu i prijetvornu svijetu niti zna i umije ovladati odnosima unutar obitelji pa mu supruga Boriška, kada bankrotira i više ne može uzdržavati obitelj, još manje plaćati večerinke partijskim svojim kortešima – umjesto podrške, bez okolišanja dobacuje: neka se ubije! 
Doima se kako Paštrović počinje shvaćati svoje pogrješke kada govori: »Ja sam trebao ostati paor. Trebao sam ostati Bunja, kao što su bili moj otac i djed … Bunjevcu nije lako ni umrijeti … Ja ne umirem, već propadam«. Sudbinsku dubinu nesreće koja satire razne paštroviće i njemu slične, ali i osobno njegovo stradanje, redatelj Nenad Ilić nije uspio iznijeti na scenu kao središnji dramski akcent, nije to čak ni pokušao, lišavajući se tako neophodne dramske napetosti između žene i muža i napose njihove kćerke Eržike, koja kao da cijelim svojim bićem hoće poreći svijet koji ih okružuje kada se svrsta uz oca gubitnika. 
Odlazeći s ove predstave, gledateljstvo zapravo ne zna, jer ni ne može znati, što se na kraju uistinu dogodilo, tko je odnio i kakvu pobjedu i je li uopće itko pobijedio ili su svi ovdje izgubili, uključujući i one koji su uvjereni kako su ovdje tobože nešto jamili i dobili? Jedina nit kojom je bila povezana cijela ova dobrano raspadnuta predstava bio je lik prosjaka-epileptičara, koji s vremena na vrijeme izranja i svojom pojavom i igrom podvlači kako su sva događanja na sceni, i ona s dobrim i ona s lošim završetkom, izvan njegovih, odnosno bilo čijih moći.