Arhiv tekstova

Svečano ruvo za pet generacija

Zahvaljujući brizi pojedinih obitelji sa sjevera Bačke sačuvane su stare bunjevačke narodne nošnje, tzv. ruva, kako se u ovim krajevima tradicionalno zovu. Priča o jednom plišanom ruvu – kumaši počela je danas već daleke 1910. godine, točnije 20. veljače, kako piše na poleđini fotografije koju čuva obitelj Stipić.
Na fotografiji se u svečanom ruvu koje je za nju bilo šivano i koje je ostalo sačuvano sve do današnjih dana, prva s desna, nalazi Marija Bajić rođena Skenderović skupa sa stričevom obitelji kod koje je živjela nakon prerane smrti svojih roditelja. Nošnja je tzv. kumaša, šivana od starog, tananog svilenog pliša opšivena s dosta debelom zlatnom trakom. Sastoji se od otunčice koja je zatvorena do vrata ruskom kragnom sa sitnim dugmićima, pregače i suknje. Nedugo nakon nastanka ove fotografije Marija se sa šesnaest godina udala za Luku Bajića s kojim je dobila tri sina i dvije kćeri. Jedna od njih, Marta, se 1937. godine udala za Ivana Stipića i tako započinje obiteljski niz od pet generacija koje su nosile ovo svečano ruvo. Nažalost, prva njegova vlasnica Marija, skupa sa svojim mužem Lukom, bila je 1947. godine optužena i osuđena za kulaštvo. Konfiscirana im je sva imovina, a 1950. godine je umrla u zatvoru u Titelu, a sahranjena je u obiteljskoj grobnici Bajić na Kerskom groblju u Subotici. 
Sjećanja na svoju baku, prabaku i šukunbaku danas čuvaju unuka Ivanka Čović rođena Stipić, Vesna Štrbo rođena Čović (praunuka) i Helena Štrbo (šukununuka). Zahvaljujući njihovoj ljubaznosti saznali smo što se kroz navedenih pet generacija kasnije događalo s ovim gotovo 110 godina starim svečanim bunjevačkim ruvom koje je prošle godine bilo izloženo u Gradskom muzeju u Subotici tijekom postavke izložbe Veliko bunjevačko ruvo.
»Nošnju je i dalje moguće obući, ali to mora biti samo netko tko zna kako je treba nositi. Tijekom proteklih godina smo je nas tri nosile i trudile se sačuvati je u najvećoj mjeri koliko je to moguće«, kaže Vesna Štrbo, dodajući kako je ruvo čak bilo i u Novom Sadu na restauraciji, sve u nastojanju produljenja njenog uporabnog vijeka. 
»Konačno, otunčica je šivana za djevojku od šesnaest godina i potreban je i određeni nježniji stas da bi se ruvo moglo obući. Proteklih godina, koliko se mi brinemo o ovom obiteljskom ruvu, čini mi se kako sam ga ipak ja najviše nosila, svake godine za Dužijancu u Subotici i Đurđinu. Ove godine sam je željela ponovno obući, jer sam se prije trideset godina, kada sam bila četrnaest godina, slikala skupa s jednim momkom na Dužijanci, pa smo željeli ponoviti fotografiju. On se ugojio pa nije stao u svoju nošnju, a i ja ju nisam više mogla obući jer mi fali jedno 2 cm, pa nije bilo ništa od fotografiranja«, nasmijala se Vesna.
Posljednja koja je nosi u svečanim prigodama je Marijina šukununuka Helena Štrbo, koja nam je otkrila i jednu zanimljivost u svezi ovog ruva:
»Prije nekih šezdesetak godina suknja je skraćena za jedan metar, jer je netko iz obitelji želio napraviti haljinu, ali izgleda nije bilo sredstava za kupovinu materijala. Haljina je sašivena, ali unatoč metru manje suknja nije izgubila ništa na svojoj raskoši. Ja ju oblačim kad god se ukaže prilika, ove godine sam je nosila na svim dužijancama u okolici, jer narod treba vidjeti tu lijepu, svečanu starinu koju smo uspjeli sačuvati do današnjih dana. Također, zbilja je rijetkost da se jedno kompletno staro ruvo sačuva u punoj opremi, jer mnogim starim sačuvanima nedostaje po neki dio. Naše je kompletno i nastojat ćemo ga sačuvati što duže.«
D. P.