Arhiv tekstova Arhiv tekstova

Kada grad trčanje slavi

Moje rubrike bi mogle nositi i naslov »Pazi što želiš, možda ti se i ostvari«. Točnije, sve te velike želje se ostvare ali ne uvijek kad mi hoćemo. Još jedna mudrost koja s prvom ide pod ruku je strpljen-spašen. Trčati polumaraton u Ljubljani mi je dugogodišnja želja iz nekoliko razloga. Prvi je taj što Ljubljana slavi trčanje, što u Ljubljani trči tisuće i tisuće ljudi, što u Ljubljani navija isto toliko ljudi, što je Ljubljana prelijep grad, što u Ljubljani dobijaš prelijepe startne pakete. Godinama ne uspijevam otići u Ljubljanu, jer je ona ujedno i skup izazov. Da se razumijemo, ništa nije toliko skupo kad toliko želiš ali kada zbrojiš startninu koja je 40 eura, smještaj, prijevoz uz cestarine, dođe se do finog iznosa i još ako imate tu sreću da trčite u paru, pa taj fini iznos množite s dva, bit će vam sve jasno.

ARK Somaraton

Nisam u nekoj formi. Svoj posljednji polumaraton sam trčala prije dvije godine i od tada općenito slabo treniram bilo koji sport, a najmanje trčanje. Ne postoji neki valjan razlog, jednostavno je tako. No, i dalje sam član somborske ekipe ARK Somaraton, s tim da se moje članstvo ogleda u promatranju objava i čitanju izvještaja s aktivnosti koje su realizirali vrijedni članovi. Sreća, pa bar toliko uspijem ispratiti jer me je upravo to odvelo do objave da jedan novi član, točnije tvrtka za koju on radi, želi osigurati besplatne startnine za još četvero članova, za sudjelovanje na Ljubljanskom polumaratonu. Odjednom mi je realizacija moje želje zakucala malo jače na vrata i osjetih preveliko uzbuđenje. Iskreno, bilo je tu i straha, jer sam znala koliko nisam spremna ali opet – bilo je vremena da se spremim. Javih se na poziv s rezervom, jer postoji šansa da nisam baš reprezentativni član za ovu priliku s obzirom na moje dugogodišnje pasije. Koje su se tu okolnosti preklopile, a koje nisu, ne znam, ali znam da sam se proteklog vikenda ja našla u kolima koja su hitala k Ljubljani.

Zato ti Bogdane hvala

Ne mogu se oduprijeti dojmu da postoje tamo neki ljudi koji, ako mogu, urade lijepo i za druge ljude i srede im, na primjer, besplatnu startninu. Koliko, kada i jeste li uopće bili u situaciji da vam ljudi čine »eto, samo tek tako«? Valjda se to privlači. U kolima se našla sjajna petorka. Prebrza Kabić, koja će pokušati istrčati svoj najbrži polumaraton, Munjas, čovjek koji će trčati svoj prvi maraton, Ademi i ja, dvije neutrenirane sportašice u povratku na polumaratonske dužine i Bogdan, krivac za sve, koji će trčati utrku na 10 km. Mala i sjajna ekipa. Lagano smo se organizirali oko prijevoza i krenuli ranom zorom kako bismo stigli biti i turisti u lijepom gradu Slovenije.
Obećajte sebi da ćete otići u neku metropolu u vrijeme kada u njoj organiziraju polumaraton ili maraton. Sve bude u znaku trčanja. Mi smo bili udaljeni od centra grada oko dva kilometra, ali smo se osjećali kao u žiži događanja. Trkači, vrlo prepoznatljivi po rančevima na leđima koje su dobili, počeli su okupirati grad. Nije bilo tog ćoška, ​​kafića, ulice ili mjesta gdje nije bilo obilježja Ljubljanskog polumaratona. Meni je ovo prva ovako velika utrka, jer čak ni u Madridu nije bilo 26 tisuća ljudi, koliko je u Ljubljani za dva dana trčalo. Da, zvuči previše ali zamislite još nekoliko tisuća ljudi koji stoje i navijaju dok vi trčite. Ne negdje i malo, nego duž cijele staze. Nevjerojatno. Sada zamislite da je vani cjelodnevna kiša i onda se opet sjetite onih nekoliko tisuća ljudi koji stoje i navijaju nedjeljom u podne. E, da: to s kišom je bila jedina točka koja nije svijetla u cijeloj priči s Ljubljanskim polumaratonom. Viša sila. Naravno da nikom kiša nije omiljena kada pričamo o trčanju, ali je nekako prihvatljivo kada ona počne padati kad ste vi napravili nekoliko kilometara i dovoljno se ugrijali i oznojali da vam ništa ne smeta. Ali, ovako, kada kiša pada otkada otvorite oči, pa tek malo oslabi kako biste stigli od stana do starta i onda opet raspali i nemilosrdno pada dok stojite u startnom dijelu i sa svim onim desecima tisuća ljudi čekate početak utrke. E, to umije deprimirati. Kako bilo, preživjeli smo i to jer je bilo lakše uz bubnjare koji su zagrijavali uzbuđenje, uz sve nestrpljive poskoke, uz pozdrave i upoznavanje, uz euforiju, koju samo kada doživite, možete shvatiti.
Bilo je sjajno, organizirano do svih mogućih detalja, bez prostora za zamjerke i zato će ovaj događaj svakako doći na listu onih mjesta i događaja kojima se rado vraćamo.
Gorana Koporan

  • Ministarstvo regionalnog razova i fonfova EU Repub
  • Jooble
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika