Arhiv tekstova
Vjera i pobožnost naših predaka
Knjiga umrlih crkve sv. Terezije Avilske koja obuhvaća razdoblje od 1854. do kraja 1856. godine jedna je od najobimnijih među ovim starim dokumentima. Tome je, nažalost, pridonijela upravo epidemija kolere 1855. godine. Razmjere tragedije ilustrira nekoliko podataka iz spomenute knjige: 1854. upisana su 892 smrtna slučaja, 1856. bilo ih je 1.026, a u godini epidemije kolere, 1855., čak 1.790 umrlih. U ljeto, kada se bolest pojavila i naglo rasplamsala, mnoge su stranice knjige ispisane zbog kolere. Tjednima su se nizali upisi preminulih od ove zarazne bolesti svih generacija, od male djece do starih ljudi koji su do tada svakakve nevolje u životu prošli, ali ovu nisu. Josephus (Korponaich) pod rednim brojem 1.020 u knjizi umrlih, bio je 249. žrtva kolere samo u jednom mjesecu, usred ljeta, u kolovozu. Na dan kad je napustio ovaj svijet, 15. kolovoza, istu sudbinu doživjelo je 20 ljudi – u tom jednom danu. Kolera je od početka lipnja do 20. listopada 1855. godine protutnjala Suboticom i mnoge obitelji zavila u crno. I u matičnoj knjizi umrlih bajmačke crkve dug je popis ljudi koji su te tragične 1855. napustili ovozemaljski svijet.
U subotičkom arhivskom fondu (F 17) Sreskog suda za razdoblje od 1850. do 1861. godine, sačuvano je mnoštvo oporuka iz 1855., tragične godine u kojoj je epidemija kolere u ljeto unesrećila grad.
Dio postamenta kod Dudove šume
U Subotici postoji kip, danas manje znan, nastao upravo povodom tragične epidemije kolere 1855. godine. I njegova je sudbina neobična. Zavjetnu skulpturu svetog Roka podigla je Antonija Pertić Marković 1856. godine kao spomen na svog muža koji je stradao u epidemiji kolere. Skulptura se nalazila preko puta ruba Dudove šume, uz raskrižje na kojem se križaju ulice Lászlóa Szekeresa, Ferenca Szépa i Zrinjskog i Frankopana. Dio postamenta kipa na istom je mjestu i u travnju 2016. godine. Prošlo je više od stoljeća i pol otkako je na ovom mjestu utemeljen. Razgledajući stari postament sa svih strana, iznenađena što sam mnogo puta prošla ovim raskrižjem a da nisam zapazila ostatke starog znamenja, raspitujem se o njegovoj namjeni kod dvije starije žene koje u blizini razgovaraju. O lokalnim toponimima više znaju oni koji u njihovoj blizini žive, čuvajući u sjećanju iz priča i uspomene ljudi kojih više nema.
»Da li se na ovom mjestu nalazio kip svetog Roka?«, obraćam im se.
Potvrđuju mi lokaciju skulpture, oslanjajući se na priče koje su nekada čule od starijih ljudi, da se na ovom okrnjenom postamentu kraj raskrižja davno nalazio kip sv. Roka.
»Doselila sam se u ovaj kraj 1953. godine, tada ovdje više nije bilo kipa«, dodaje jedna od sugovornica, određujući time i okvirno vrijeme kada je premješten.
Statua svetog Roka kraj Dudove šume dugo je imala veoma značajno mjesto u životu Subotičana. Ne čudi kako još ima zanimanja za obnovu i njegovo vraćanje na autentičnu lokaciju. Nakon što je podignuta, na dan svetog Roka poslije svete mise u kapeli sv. Roka vjernici su u povorci u procesiji odlazili do ove zavjetne skulpture.
»Poslije II. svjetskog rata zabranjeno je održavanje crkvenih obreda izvan crkvenih objekata, te se više nije odlazilo u procesije. U međuvremenu, skulptura svetog Roka premještena je u park kod crkve Svetog križa, ali je stanovništvo i tamo odlazilo prije podne, a popodne su održavane devetnice svetog Roka«, piše mr. Valéria Beszédes (Tekst o kapeli sv. Roka »Ponovo izgrađena na starom mjestu«, Dnevnik – Subotičke, broj 23, 8. prosinca 2006. godine, strana 15).
Time je skulptura ostala kod Dudove šume, ali je premještena na suprotni kraj, u park crkve. Napravljena od pješčanika, vremenom je počela propadati. Doživjela je još jedan premještaj 2008. godine; prenijeta je iz parka i nedaleko uzidana i učvršćena u ogradu koja okružuje dvorište i park crkve Svetog križa.
Preventiva i dimljenje lule
Umiralo se i od brojnih drugih bolesti i zaraza, ali je kolera u devetnaestom stoljeću među našim precima u Subotici odnosila velike žrtve. Također i u drugim gradovima, jer su lokalne epidemije bile dio pandemijskih valova na velikim teritorijima. Najviše stanovnika Subotice umrlo je u epidemiji kolere 1831. godine. Nekoliko kroničara poziva se na evidenciju franjevaca, po kojoj je od 31. srpnja do 19. rujna 1831. godine ukupno oboljelo čak oko 5.000 stanovnika, i od toga umrlo 2.599 bolesnika. U istraživanju »Kolera u Subotici 1873. godine« Ivana Pančića, u izdanju Medicinskog centra Subotica i DO Monografija 1991. godine, autor, pozivajući se na publicirane podatke, opisuje atmosferu straha koju je nezaustavljiva kolera donijela u grad 1831. godine. Događala se pola stoljeća prije nego što je otkriven uzročnik ove zarazne bolesti, u vrijeme dok se o načinima prevencije i metodama liječenja tek nagađalo.
»Epidemija kolere 1831. godine izazvala je veliki strah i zbunjenost među stanovništvom Subotice. Naredbe koje su tim povodom izdavale vlasti, policija i liječnici kao da su raspirivale taj strah. Općine su kordonima zatvarale svoje međe, promet je skoro zamro na putovima. Ljudi su se u gradu zavlačili u svoje kuće, izolirali se jedni od drugih, društveni život je skoro prestao. Nitko nije mogao u grad ako nije imao uvjerenje da je došao iz nezaraženog mjesta, čak i onda su ga držali nekoliko dana u karanteni pod prismotrom i svu odjeću dezinficirali sumpornim dimom...«.
Oko Subotice je postavljen zaštitni kordon s osam stražarnica načinjenih od dasaka, ali kolera je neumoljivo harala.
»Na Bajnatu je podignuta velika baraka za 100 bolesnika, sirotinju, čega se sjećaju neki stariji Subotičani. Ni kasnijih godina, poslije epidemije, dugo se nitko nije smio približiti baraci. U epidemiji kolere 1831. narod nije htio uzimati nikakve lijekove, kao da je znao kako protiv te bolesti nema lijeka. Od svih dezinfekcijskih sredstava narod je prihvatio samo dimljenje, tj. pušenje na lulu, koje se toliko odomaćilo da su poslije epidemije ljudi pušili lulu i na tržnici i na ulicama, te je Gradsko vijeće, ožujka 1832. godine moralo donijeti naredbu da se na svim javnim mjestima zabranjuje pušenje lule zbog zaštite od požara...«.
Katarina Korponaić
(Podaci i fotografije iz knjige Katarine Korponaić Tajanstvena Subotica, u izdanju Povijesnog arhiva Subotica 2017. godine)
