Arhiv tekstova

Sudska »polufinala«

Bácskai Ellenőr u broju od 9. lipnja u članku pod naslovom »Stečajni slučaj Jánosa Bobule« (Bobula János csődügye) prenosi vijest da je slučaj riješen mirnim putom. Naime, do predviđenog roka za prijavu potraživanja iz stečajne mase prijavilo se 42 vjerovnika s ukupnim potraživanjima od oko 106.000 forinti. Od 42 vjerovnika, 35 je odustalo odnosno povuklo svoje dalje tužbe zbog uspješne nagodbe, a potraživanja ostalih sedam (oko 4.500 forinti) su na raspravi osporena. Na temelju toga, kao i uz suglasnost svih vjerovnika, Trgovinsko-mjenični sud je 25. svibnja 1895. ukinuo stečaj i time je slučaj okončan. Od vjerovnika, najveće potraživanje imala je tvornica strojeva državnih željeznica u iznosu od 37.766 forinti, a odnosilo se na vrijednost isporučenih tračnica za palićku željeznicu (tramvajske kolosijeke, op. a.).
Bobulina tužba protiv Vermesa za klevetu i uvredu časti dobija svoj epilog u sudskom sporu vođenom u segedinskom Kraljevskom okružnom sudu pred porotom i istražnim sucem zaduženim za novinske parnice 21. listopada 1895. godine. O tome Bácskai Ellenőr 25. listopada donosi vrlo opširan i detaljan izvještaj.

Izvještaj sa suđenja 

»János Bobula, građevinski inženjer iz prijestolnice i predstavnik grada Lublo u parlamentu, podnio je tužbu protiv Lajosa Vermesa, profesora gimnastike i tjelesnog odgoja, poznatog sportsmanna (sic!), zbog klevete i uvrede časti.« U daljem tekstu stoji da je, kao što se zna, Vermes s Bobulom bio u poslovno-partnerskom odnosu u svezi izgradnje električne željeznice Subotica – Palić. Međutim, tijekom izgradnje došlo je do prekida suradnje. Naime, Bobula je optužio Vermesa da primljenih 20.000 forinti gotovine i mjenice u vrijednosti od 12.000 forinti nije uložio u željezničko poduzeće već ih je upotrijebio za vlastite ciljeve. Za to je Bobula kod Kraljevskog suda u Subotici podnio kaznenu prijavu zbog pronevjere. Iako je subotički sud prijavu odbacio – a to rješenje još nije pravosnažno jer je pod žalbom – Bobula je u prijestolničkom dnevnom listu Egyetértés (Sloga) napisao da je Vermes pronevjeritelj. Na to je Vermes reagirao u listu Bácskai Ellenőr upotrijebivši uvredljive izraze protiv bivšeg  »poslovnog partnera« i zbog toga ga je Bobula tužio.
Bobulu je zastupao odvjetnik dr. István Kószó iz Segedina, a Vermesov odvjetnik bio je dr. Károly Csillag iz Subotice. Predsjedavajući suda upozorio je stranke da se za vrijeme rasprave međusobno poštuju i uzdrže od svakog osobnog vrijeđanja. Prvo je pročitano Bobulino optužno pismo u kojem ističe da Vermesov članak u cijelosti smatra uvredljivim što upotrebljeni izrazi i potvrđuju, te da ga je Vermes toliko loše predstavio, ne samo u Bácskai Ellenőru već i u budimpeštanskim novinama, da nije imao drugog izlaza nego ga tužiti, da pred porotom ponovo vrati svoju reputaciju i traži da se Vermes kazni. 

Obustavljena procedura

Nakon toga pročitan je sporni Vermesov članak – priopćenje: »Duboko poštovani gospodine uredniče! U broju 67 iz tekuće godine lista Egyetértés u rubrici Nyílttér; a u broju 19 iz tekuće godine u listu Bácskai Ellenőr pod pseudonimom Veritas prenose se saopćenja s klevetama koje se odnose na mene. Iz rješenja Kraljevskog suda u Subotici broj 1200/95 vidi se da povodom hajke protiv mene pred Kaznenim sudom u Subotici ne samo da nisam osuđen, nego je dalja procedura obustavljena, a  Bobuline mjenice predane su u moje ruke. Bobulinu terminologiju o pronevjeri ni Kraljevski sud ni pravnička javnost ne smatra ispravnom, a njegov napor da me proglasi krivim za pronevjeru i pored prepredene beskarakternosti ostao je jalov i neuspješan. U stavku 15. njegove izjave tvrdnja da ga nisam tužio prijesna je laž, a dokaz za to je da sam mu na temelju presude broj 56211/94 budimpeštanskog Županijskog suda V. kvarta, osim navodno velike imovine, zaplijenio i zastupničku plaću. Kod Kraljevskog suda u Subotici pod brojem 3806/94, nadalje isto tamo pod brojem 17565/93 pokrenuo sam parnicu na iznos od 25.950 frt 21 kr. Umjesto svake besjede najočitije govore navedena rješenja, a koja svatko može pogledati. Molim poštovanog gospodina urednika da u interesu moje reputacije objavi ove moje redove«.
A. Dunđerski