Arhiv tekstova
Kršćanska borba za položaj
Čovjek često osjeća potrebu da se bori za bolji društveni položaj, jer veći položaj pokazuje sposobnost osobe te donosi ugled i različite povlastice. U Markovom evanđelju čitamo kako su se Jakov i Ivan kod Isusa zauzimali za svoj položaj, željeli su mu biti jedan s desna, drugi s lijeva u vječnosti (usp. Mk 10,35-45). Na ovaj zahtjev Isus je odgovorio poukom koja nam otkriva da položaj u društvu i položaj pred Bogom imaju sasvim različita polazišta, te ovozemaljska stremljenja u vječnosti nemaju nikakvu vrijednost.
Ljudska stremljenja
Dvojica Isusovih učenika, koja s neobičnom molbom dolaze pred njega, pokazuju da se brinu za onostrano, iako to čine na prilično zemaljski način. Kad pogledamo ljude oko sebe, pa i nas same, uočit ćemo da je sva naša borba za položaj vezana u zemaljsko, nitko ne misli na svoje mjesto u vječnosti. Svi bi radije povlastice na ovome svijetu. Čak i kao revni kršćani svoju revnost želimo iskoristiti za položaj i ugled na zemlji, ne misleći mnogo na život vječni. Svatko bi htio prvo mjesto do nekog zemaljskog moćnika, pa može i lokalnog, dok Ivan i Jakov žele prvo mjesto do Spasitelja u vječnosti. Ipak, Isus im odgovara da ne znaju što ištu (usp. Mk 10,38).
Koliko god bili vjerni Isusu i spremni ga slijediti unatoč svim opasnostima i teškoćama, učenici ipak promatraju stvarnost i povlastice ljudskim očima, a Isus ih želi suočiti s Božjim pogledom na privilegije. Naravno, ljudski i Božji pogled se razilaze, a ova dva učenika, iako su dugo vremena bila uz Isusa, nisu to u potpunosti shvatila. Tako i mi, iako se smatramo pravim vjernicima i redovito posjećujemo euharistijska slavlja, ipak često ne razumijemo u potpunosti ono čemu nas Isus poučava i ostajemo na razini ljudskih pogleda na život, što je najizraženije upravo u borbi za prva mjesta. Ispunjeni smo težnjom za položajem i čašću, što se odražava i na naše odnose unutar Crkve. Nerijetko se čak i sukobljavamo, jer svatko želi biti »glavni«. Zaboravljamo na poniznost, koja treba biti vrlina svakog kršćanina. Moć, čast, položaj, prvo mjesto, postaju predmet težnje nauštrb borbe za vječnost. Tako kršćanin, kojega Isus poučava da stremi prema Božjem kraljevstvu, ostaje suviše ovozemaljski i svoja stremljenja usmjerava prema, pred Bogom nebitnim, ljudskim počastima. A da bi došlo do promjene prioriteta i usklađivanja naših težnji s Božjim potrebno je usvojiti Isusovu pouku o služenju. Tako služenje, koliko god da u ljudskim očima djeluje kao nešto ponižavajuće, što čovjeka stavlja na začelje u koloni časti, pred Bogom jamči ulazak u vječnost.
Služenje
Kao uzor učenicima koji traže počasti Isus stavlja sebe: »Jer ni Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge« (Mk 10,45). Veličina Isusovog učenika nije u veličini časti i poziciji koju je u ovome svijetu zaslužio nego u služenju drugima. Služenje i ljubav iz koje se stavljamo bližnjima na raspolaganje određuje našu kršćansku veličinu. Ipak, kako kaže Isus, ne možemo očekivati prva mjesta u vječnosti, ali možemo očekivati nagradu kod Boga, jer, znamo, pred njim vrijede samo naša djela, ništa drugo nije bitno.
Isus nema ništa protiv ljudske ambicioznosti, nego je smješta u drugačije okvire od ovozemaljskih. Ambiciozan treba biti u ljubavi i služenju, to staviti kao prioritet svoga djelovanja, vječnost postaviti pred sebe kao cilj, a ne izbjegavati o njoj razmišljati. Nema Isus ništa ni protiv ljudi koji su u društvu dospjeli na visoke pozicije, koji uživaju čast među ljudima iz bilo kojeg razloga, nego usmjerava njihovo mišljenje i djelovanje. On, Sin Čovječji, došao je na ovaj svijet da služi i dâ svoj život za čovjeka. Može li se onda bilo koji čovjek staviti iznad njega i zahtijevati da bude služen i čašćen, a da svoj položaj ne stavi u službu onih koji su mu povjereni?
Tako nas Isus ove nedjelje poučava da prva briga čovjeku treba biti vječnost do koje se dolazi služeći ovdje na zemlji. I sad se možda neki pitaju kako će služiti, nikakve ideje ne dolaze. Oko toga ne treba brinuti, gotovo svakodnevno se događaju situacije kada nam Bog daje priliku da ljubimo bližnjeg i stavimo mu se na raspolaganje. Iskrena želja da usvojimo ovaj Isusov nauk otvorit će nam oči da prepoznajemo takve situacije i ne ignoriramo ih, nego postupimo kao Isusovi učenici. I na kraju, treba uvijek imati na umu da je briga za ovozemaljske počasti besmislena, jer sve prolazi što je ovdje, pravi smisao ima borba za vječnost.
Ana Hodak
