Arhiv tekstova

Čovjek je osnova svega

»Židovske obitelji u Iločkom rabinatu«, samo je jedna od knjiga u nizu koju je nedavno u Muzeju Grada Iloka prezentirao mladi arheolog i kroničar iz Šida Radovan Sremac. Osnovnu i srednju školu Sremac je završio u Šidu. Diplomirao je na Odjeljenju za arheologiju Filozofskog fakulteta u Beogradu. Do sada je bio zaposlen kao kustos-arheolog u Galeriji slika Sava Šumanović u Šidu, u kojoj je obavljao i funkciju ravnatelja, (od 2012. do 2014. godine), a od 2014. godine zaposlen je u Zavičajnoj arheološkoj zbirci Šid pri Narodnoj knjižnici Simeon Piščević, u kojoj danas radi kao kustos-arheolog. No, njegova velika ljubav je, osim arheologije, i pisanje monografskih publikacija. Do sada je objavio 14 knjiga u kojima je obuhvatio cjelokupno stanovništvo šidske općine. Za svoj stvaralački i književni rad, do sada je dobio nekoliko prestižnih priznanja i nagrada, a osim većinskog srpskog stanovništva u njegovim knjigama obuhvaćene su gotovo sve manjinske zajednice koje su živjele u ovom dijelu Srijema.
Kako ste došli na ideju da počnete pisati o stanovništvu šidske općine?    
Prije 21 godinu počeo sam praviti rodoslov svoje porodice. Vremenom su se moja interesiranja proširila, pa sam prešao na cijeli Šid i gotovo čitav Srijem. Neke osobne pobude su bile u pitanju. Ne bavim se političkom poviješću, tom socijalno-ekonomskom temom nego se bavim čovjekom. Želim obraditi što više matičnih knjiga, ljudi svih vjeroispovijesti na širem području. Trenutno obrađujem židovsku populaciju u Bačkoj Palanci, Novom Sadu i Zemunu. Sve dok je zdravlja i života, obrađivat ću matične knjige. Jer tu je ime, prezime, sam čovjek, koji je osnova svega.
Do sada ste izdali više knjiga, točnije monografskih publikacija, u kojima ste obuhvatili cjelokupno stanovništvo šidske općine. No, tu ne stajete. Već iduće godine u planu Vam je izdavanje knjige o rimokatoličkom stanovništvu.
Cilj mi je bio da svojim pisanjem obuhvatim cjelokupno stanovništvo u šidskoj općini. Šid je doslovce Vojvodina u malom i mislim da ne postoje nacije, narodnosti i vjeroispovijesti u Vojvodini koje nisu živjele u Šidu. Do sada sam objavio knjige o pravoslavnom, cincarskom, ruskom stanovništvu, a pripremio sam knjige o rusinskom i slovačkom stanovništvu. Očekujem sredstva koja mi po natječaju trebaju biti odobrena do kraja godine nakon čega ću objaviti i te knjige. Preostalo je još da obradim rimokatoličko stanovništvo i to trenutno pripremam. Točnije, prepisujem matične knjige i do kraja iduće godine bit će objavljena knjiga i o rimokatolicima. Tom knjigom završit ću pisanje o stanovništvu u Šidu.
Koliko je danas teško doći do podataka iz matičnih knjiga? Koliko su one dostupne vama kroničarima?
Matičnim knjigama se rijetko tko bavi. Ne mogu reći da sam u tome usamljen i jedini, ali mislim da na prste jedne ruke možemo nabrojati koliko se kroničara u Vojvodini time bavi. A možda i u cijeloj Srbiji. To je prvoklasan dokument. Međutim, matične knjige se nalaze na raznim mjestima: kod matičara u općinama, u arhivima, u crkvama. Netko dozvoli netko ne, tako da se mnogi i iz tog razloga izbjegavaju time baviti. S matičarima imam najlošiju suradnju, jer njih u tome zakon ograničava. Ja ne smijem koristiti te podatke bez dozvole određene osobe. Za sve ove knjige koje pišem koristim matične knjige pisane do 1930. godine, kako ne bih dolazio u situaciju da moram tražiti dozvolu od tih ljudi.
Prilikom prikupljanja podataka surađujete i s državnim arihivima. Kakva Vam je bila suradnja s institucijama u Hrvatskoj?
Suradnja mi je do sada s njima bila dobra, a podatci su mi bili dostupni. Hrvatski državni arhiv u Zagrebu posjeduje dragocjenu građu vezanu za holokaust. A Muzej Grada Iloka ima puno građe o Iloku. Poslije rata židovska zajednica je prodala sinagogu gradu i oni su je srušili. Ali su sačuvane neke table s natpisima i dijelovi enterijera koji se danas nalaze u Muzeju. Tu se nalazi i veliki broj  fotografija, osobnih dokumenata, prepiske i druge razne građe vezane za židovsku zajednicu. 
Posljednja knjiga koju ste napisali izašla je u nakladi Muzeja Grada Iloka. U pitanju je knjiga »Židovske obitelji u Iločkom rabinatu«. Je li to prva knjiga takvog tipa koja je objavljena u Hrvatskoj?
Iločki rabinat je bila jedina teritorijalna organizacijska administrativna jedinica u tom nekom židovskom svijetu koja je obuhvaćala pogranični dio između Hrvatske i Srbije s Ilokom kao sjedištem. Između ostalog, obuhvaćala je cijelu šidsku općinu što je i bio razlog zbog kojeg sam pristupio pisanju knjige. U osnovi knjige su kompletno prepisane matične knjige židovskog rabinata u Iloku i one postoje od 1852. sve do 1945. godine. Knjiga sadrži oko 2.700 imena i sadrži podatke za nekih 190 obitelji s ovog prostora. Sam rabinat je obuhvaćao 36  mjesta. Suradnja s Ilokom je bila odlična. Muzej Grada Iloka kao ustanova koja danas brine o kulturnom naslijeđu povijesti Iloka i okolice je bila moj prvi izbor da im ponudim knjigu i da oni budu nakladnici, što su oni prihvatili drage volje. Osim suradnje s Muzejom Grada Iloka, moram pohvaliti i ravnateljicu Muzeja i kustose i arheologe, koji su mi svi izašli u susret i pomogli oko knjige. Logičnim slijedom sam Grad Ilok je bio organizator promocije knjige. Knjiga je dvojezična, napisana je na hrvatskom i na engleskom i na kraju su imena napisana na hebrejskom jeziku. O Iloku nije puno pisano. O židovskoj zajednici u tom mjestu dotakla se jedino dr. sc. Ljiljana Dobrovšak iz Zagreba u svojoj knjizi Židovi u Srijemu. 
Kakvi su bili dojmovi nakon promocije?
Prvi dojmovi su jako dobri. Ilok je imao dosta jaku židovsku zajednicu, ali izuzetno specifičnu, možda najspecifičniju u ovoj regiji. Ona je je bila izuzetno pobožna, odnosno ortodoksna zajednica. I zbog toga je izuzetno dobro primljena, a knjiga je najviše obradovala potomke iločkih Židova. Oni su bili oduševljeni što mogu na jednom mjestu naći svoje pretke.
U kojoj mjeri su ljudi danas zainteresirani nešto više saznati o svom podrijetlu i svojim precima? Koliko im je to važno?
Interes kod ljudi je velik. Svatko želi znati tko su mu preci. Ali ljudi ne razumiju da to izuzetno košta. Bilo je nekoliko situacija kada su tražili da im napravim rodoslov, a kada im kažem cijenu, oni se naljute. Ali uglavnom svi to gledaju pozitivno, jer na kraju svi žele znati tko su, saznati svoje korijene i tko su im pretci. 
S. Darabašić