Arhiv tekstova

Subotica i Subotičani kroz vrijeme

Već gotovo devet godina čitatelje portala gradsubotica.co.rs svake nedjelje u rubrici Stari grad čeka po jedna ilustrirana priča o prošlosti Subotice. Ove pričice su vrlo brzo stekle popularnost kod onih koje zanimaju prošli dani, a potom i kod mnogih koji tvrde da ih inače ne zanima povijest. Zajednički imenitelj im je ljubav prema gradu – Subotici. Priče potpisuje stanoviti Lansky. Našli smo ga u Povijesnom arhivu Subotice, u sobi broj 400.
Tko je u stvari Lansky?
Moje kršteno ime je Dejan Mrkić, a ovo literarno sam pozajmio iz povijesti američkog podzemlja, iz vremena Al Caponea. Kada sam tražio čitateljsku publiku, vjerovao sam da će priča bolje proći ako nije opterećena nečijim imenom i prezimenom. Tada još nisam bio siguran ni valja li to uopće. Kasnije se pokazalo da je ta doza tajanstvenosti pojačala interesiranje za cijelu stvar.
Zašto ste se odlučili pisati o ovim temama?
Zato što i sam volim takvo štivo. Gutao sam sve na temu povijesti grada: priče pisca Boška Krstića, povjesničara Mirka Grlice i Stevana Mačkovića, TV emisije Smiljana Njagula... Imao sam i sam neke ideje o čemu bi se trebalo pisati, pa sam čekao da se netko lati toga. Na kraju sam od nestrpljenja odlučio sam istražiti neke teme i ispripovijedati ih na svoj način. Do tada sam pričao priče društvu u kavani, ili sam ih pisao u pismima prijateljima koji su napustili zemlju. Sudjelovao sam i u nekim raspravama na internet forumima; to mi je pomoglo da izbrusim stil. To je dobar način da čovjek ne zaboravi pravopis.
Čemu Vaša povijest Subotice duguje popularnost?
To jeste povijest, ali ne ona koja će ući u knjige i kronike. U debelim knjigama nema mjesta za priče o kafićima i diskotekama, o Pionirovim slatkišima ili ispijanju kave na subotičkim terasama, zatim, o kojekakvim tipovima, uličnim djevojkama, modi na Korzou, Majmun placu... i da ne nabrajam sve teme, ima ih 600 do sada. Jedan moj drugar je to nazvao »pop-kulturna povijest grada«. Možda je to najbolja definicija. Zahvaljujući internetu sada možemo postaviti stare fotografije, uvećati ih i istaknuti detalje. Pošto sam kolekcionar starih fotografija Subotice, mogao sam ih tako pokazati i podijeliti svoje oduševljenje sa svima. Ubrzo su mi svoje kolekcije donijeli Đula Ditrih, Ibolya Pálfy, Natalija Neorčić, Jožef Čupak, dr. Nebojša Rakić i drugi. Najviše ih je nađeno u fondu 180 Povijesnog arhiva Subotice, koji je nastao radom fotoreportera Nimroda Nemeta, Viktorije Vojnić P. i Aleksandra Sedlaka na Foto novostima 1960. – 1985. godine.
Što tražite na starim slikama?
Za Subotičane su zanimljive promjene koje je grad doživio u posljednjih sto godina. Ne samo što se tiče rušenja i gradnje. Na kraju krajeva, sam centar grada se nije puno promijenio. Ono što je uzbudljivo, to je moda, automobili, natpisi iznad prodavaonica, izlozi... To je ono što se obavezno mijenja, a na slikama nepogrešivo odaje o kom vremenu je riječ. Na slikama nisu samo ulice, već i enterijeri, ljudi, predmeti i drugo. Gotovo svi opisani događaji su se dogodili tijekom dvadesetog stoljeća. U vremenu automobila, telefona, popularne muzike i modernog življenja, koje je današnjem čovjeku najzanimljivije.
Ima li smisla vraćati se u prošlost?
Vraćati se u prošlost ima smisla ako nam je sadašnjost trenutačno dosadna. Recimo, izvesti djevojku ili nekog gosta ili društvo u šetnju, može biti dosadno ako su ulice puste i ništa se ne događa. Ali na svakom tom ćošku, ulazu ili izlogu, u jednom trenutku na vremenskoj liniji bilo je nešto zanimljivo. Onaj tko zna to prepričati, zainteresirat će sugovornika, bit će u centru pažnje. Sve je prošlost. I ovaj naš razgovor će to biti prije mraka. Što smo stariji više se okrećemo prošlim danima, jer ih je puno. Možda su tinejdžeri najviše usredotočeni na sadašnjost. Jučer su bili djeca, a od budućnosti ih zanima sljedeća subota uvečer.
Autor ste i nekih dokumentarnih filmova.
Htio sam neke teme, u vezi s kojima ima obilje materijala, ispričati i na taj način. Dokumentarni programi su sve više popularni, vidimo to na televiziji. Ideja je bila u toj nekoj BBC maniri napraviti nešto subotički. Mala ekipa s portala gradsubotica.co.rs snimila je sedam dokumentaraca. S filmom Subotičke sedamdesete bili smo pozvani 2014. godine na Međunarodni filmski festival u gradu Nancy u Francuskoj. Pravdao sam se direktoru festivala kako je tehnički nesavršen i kako nije bilo više sredstava, ali mi je čovjek objasnio da je priča u prvom planu i da ga zanima taj dio. Film o Ljetnoj pozornici prikazan je na Filmskom festivalu na Paliću, na velikoj sceni pred punim gledalištem. Ostali dokumentarci se mogu pogledati na portalu gradsubotica.co.rs, u rubrici Filmska produkcija.
Biste li mijenjali Suboticu za neki drugi grad?
Mnogi su otišli zbog posla ili nekih drugih ambicija, ali sebe i dalje smatraju Subotičanima. Ovaj grad ima svoju centripetalnu silu i teško je izbiti ga iz glave. Treba otići i videti svijeta da bismo onda znali gdje smo mi. Što imamo, a što nam nedostaje. Teško je oduševljavati se nečim što je oduvijek bilo tu, što smo dobili svojim rođenjem. Zato o Subotici mnogo bolje sude oni koji dođu sa strane. Oni vide uglavnom samo lijepe stvari, a mi suboticoljupci patimo zbog onoga što je ružno ili propalo.
Smtraš li sebe lokalpatriotom?
Može se reći, mada mi je na umu i ono što je rekao moj nedostižni uzor Miljenko Smoje. Iako je važio za velikog hajdukovca, jednom je to opovrgao uz objašnjenje da on ni u čemu nije »veliki«. Mislim da je htio reći kako u nekim godinama čovjek shvati da je umjerenost vrlina. Svaku ljubav i strast treba konzumirati umjereno i onda će trajati dugo. Što reče onomad jedna žena, nama tinejdžerima iz ulice: »Prekinite kad je najslađe, da vam ne dosadi«. Tada smo mislili da se to odnosi na naše šutiranje lopte, ali sada znam da je ta poruka imala dublji smisao.
Atila Dunđerski