Arhiv tekstova

Biser u glazbi, dragulj u povijesti

Povijesni dokumenti bilježe da se stanovništvo Šoprona nakon raspada Austro-Ugarske plebiscitom izjasnilo da želi pripasti Mađarskoj, što je ovom gradu kod naših sjevernih susjeda priskrbilo zvanje Grada heroja koje i danas s ponosom ističu. Gradova heroja bilo je (osam) i u bivšoj SFRJ, ravnomjerno raspoređenih od Ljubljane do Prilepa, ali i nakon njezinog raspada, poput Vukovara, primjerice.
Rijetko će se, međutim, u povijesti naći primjer(i) da je o povlačenju granice odlučivala glazba! Pa ipak, povijesni izvori iz istog razdoblja kada su žitelji Šoprona s okolnim selima referendumski izjavili ljubav prema Mađarskoj bilježe i da je glazbena baština Međimurja odigrala presudnu ulogu u njegovom odvajanju od Mađarske i pripojenju Hrvatskoj. U tom je procesu na Mirovnoj konferenciji 1918. u Versaillesu dvije godine ranije objavljena knjiga dr. Vinka Žganca (Vratišinec, 22. siječnja 1890. – Zagreb, 12. prosinca 1976.) Hrvatske pučke pjesme iz Međimurja poslužila kao krunski svjedok o hrvatskom karakteru Međimurja i tako iz čisto etnomuzikološkog prešla u sferu političkog dokumenta koji će odrediti buduću sudbinu područja između Mure i Drave. Noviji povijesni dokumenti, a posebno iz pera pokojnog sveučilišnog profesora Zvonimira Bartolića, bilježe i da je dr. Vinko Žganec na području glazbe bio ono što je Balint Vujkov na području narodne književnosti: za svojega je života na magnetofon snimio oko 30.000 pjesama, naravno s mnogo inačica, svjetovnih i crkvenih, bilo da je riječ o dječjim pjesmicama, pučkim popijevkama, onima koje su se pjevale za blagdane ili ukope. Najveći dio svog stvaralaštva posvetio je rodnom Međimurju, ali je, baš kao i Balint, kasnije neumorno bilježio narodne pjesme u Pomurju u Mađarskoj (o čemu svjedoči i knjiga Pučke popijevke Hrvata iz okolice Velike Kaniže), Slavoniji, Baranji i Bačkoj, napose u okolici Sombora.
I kao što se većina pjesama iz Hrvatskih pučkih popijevki iz Međimurja danas više ne pjeva (iako je uz svaku zabilježio i note, od koga ju je i gdje čuo), tako je i većina od njih danas preživjela upravo zahvaljujući dr. Vinku Žgancu, jer je njegova knjiga – baš kao što je to slučaj s Balintovim bajkama, basnama i pripovijetkama – pridonijela zvučnom oživljavanju jednog čarobno lijepog muzičkog svijeta. Iako sam Žganec u svojoj podjeli međimurskih pjesama, od autohtonih do onih s manjim ili većim utjecajem najbližeg okruženja (Mađarska, Slovenija i »ostatak« Hrvatske), ističe njen subjektivni karakter, jedno je sigurno: međimurska glazba i međimurske pjesme po mnogo čemu su specifične, jedinstvene i prepoznatljive u odnosu na sve ostale u svom neposrednom susjedstvu, zbog čega je ova županija i pokrenula postupak stavljanja svoje popevke na UNESCO-ov popis nematerijalne kulturne baštine svijeta.
Proces oživljavanja onoga što je Žganec tako vrijedno sakupio prva su, naravno, započela kulturno-umjetnička društva u Međimurju neposredno nakon Prvoga, a napose nakon Drugog svjetskog rata, stavljajući na svoj repertoar autentičnu glazbenu baštinu. S tim u vezi, nije nezanimljivo spomenuti da je Aleksej Gotthardi Pavlovsky, praveći svoju emisiju na Hrvatskoj televiziji o međimurskoj glazbenoj baštini, primijetio kako Međimurci nemaju svojih izvornih plesova, odnosno da su postojeće koreografije novijeg datuma, i to isključivo kao plod rada koreografa. Čak i da je tako – a nemamo razloga sumnjati da nije – Međimurska pisana nedelja, Med Murom i Dravom i druge koreografije svojom su melodičnošću i ljepotom, napose u izvedbi Folklornog ansambla Lado, vrlo brzo postale jedne od najljepših i najprepoznatljivijih koreografija u bogatom i šarolikom opusu hrvatske glazbene baštine.
Finu i dostojanstvenu sjetu, koja se da nazrijeti čak i u najveselijim međimurskim pjesmama, prepoznali su i izvođači različitih glazbenih žanrova, od Anice Zubović i Anđele Potočnik koje su narodnu popevku pjevale »jedan na jedan«, obogaćujući je tek ljepotom svoje izvedbe, preko po svemu karakteristične i jedinstvene Josipe Lisac i isto takve karakteristične i jedinstvene (neki će reći: i više) Azre (sjetimo se samo pjesme Klinček stoji pod oblokom), pa do današnjih dana. A današnjih dana (youtube vam je tu najpouzdaniji svjedok) međimurska pjesma »cvjeta u tisuću zvukova«. Tu je Žiga (Mirko Švenda) i njegovi Bandisti, kao najpoznatiji promotor popularnih međimurskih pjesama; tu su Vuge, koje su joj i »audio i vizualno« dale novi ton i izgled; tu su Dunja Krebl, Nina Kraljić, Nina Romić, Afion, Singrlice, Fijolina... od kojih svatko na svoj način dočarava glazbeni iskon Međimurja. Tu su i Cinkuši koji su još devedesetih godina prošloga stoljeća, u vrijeme procvata world musica, upravo u međimurskim pjesmama prepoznali »materijal« za posve nov, originalan i suvremen glazbeni »proizvod«. A tu je, konačno, i najautentičnija predstavnica međimurske popevke, prošle godine preminula Elizabeta Toplek, poznatija kao Teta Liza, o kojoj je i zagrebački redatelj tavankutskog podrijetla Branko Ištvančić snimio dokumentarni film.
Vratimo li se u priči o međimurskoj popevki, koju vam iz uha preporučamo, na početak, možemo slobodno reći kako je nekadašnji »biser u kruni Szent Istvána« – kako su Mađari zvali Međimurje – zahvaljujući svojim prekrasnim melodijama nastavio život kao »dragulj hrvatske glazbene baštine«, a kog možda najljepše dočaravaju stihovi iz pjesme Fala, Božek, za Međimurje: »Još jeden imam komad zemle; Najlepši na svetu kaj za se sam zbral; V srcu ti vidim: čestit si čovek; ne bu mi krivo, bum ti ga dal«.
Zlatko Romić