Arhiv tekstova

Kaos u legislativi

Važeći Ustav Srbije nalazi se pred neophodnim izmjenama, s obzirom na europski diskurs društva i države. Već dulje vrijeme postoje oni koji tvrde kako je od početka Ustav bio spreman za poboljšanje, ili barem izmjene, no, sada se nalazimo pred tim neumitnim činom.
Kakve se promjene mogu očekivati od izmjena Ustava, što će sve srbijansko društvo morati izdržati na europskom putu i hoće li manjine kada je riječ o Srbiji uspjeti ući u aktualno stoljeće, neka su od pitanja o kojima se govorilo na okruglom stolu »Ustavni okvir za zaštitu i unaprjeđenje prava pripadnika nacionalnih manjina«, održanom 4. listopada u Subotici. Skup je organizirao Forum za etničke odnose uz potporu Fondacije za otvoreno društvo Srbije.
Predsjednik Upravnog odbora Foruma za etničke odnose dr. sc. Dušan Janjić ukazuje da bi najbolje bilo promijeniti Ustav, i to iz više razloga. 
»On je donijet šest godina nakon što je usvojen Zakon o zaštiti nacionalnih manjina, i u njemu je prepisano 29 odredaba zakona o nacionalnim manjinama. Za početak, nije dobro da se u Ustav unose prepisane odredbe nekog zakona, jer to nije ista vrsta pravnog akta. S druge strane, neke su pogrešno prepisane. Sada postoji objektivan problem, što to važi u ovoj zemlji – ono što piše u zakonu, koji je nižeg ranga i manje snage ili ono što piše u Ustavu. Također, moderni ustavi ne izgledaju kao sadašnji Ustav Srbije«, upozorava Janjić.

Neodrživo restriktivan pristup

Kada je zakon o zaštiti nacionalnih manjina pravljen 2003. godine, on je osmišljen kao Ustavni zakon, kakvi su zakoni toga tipa o manjinama i u Mađarskoj, Hrvatskoj, Crnoj Gori. 
»Onda se tadašnja vlast dogovorila s nekim nacionalnim manjinama i to preokrenula u običan zakon. To znači da nemate zaštitu od brzih promjena, jer Ustavni zakon se mijenja uz dvotrećinsku većinu u parlamentu, potreban je konsenzus s predstavnicima manjina, a naravno osakaćene su i neke norme. Ustav objektivno ne podržava manjinsku samoupravu kako je opisano u resornom zakonu. U njemu se to svodi na kulturnu i jezičnu autonomiju što je poslije osporio Ustavni sud. To liči na potpuni kaos«, obrazlaže Dušan Janjić.  
Ustav također ima neodgovarajuće odredbe oko uvažavanja međunarodnih normi. 
»Ako idete u Europsku uniju, onda morate prihvatiti prioritet međunarodnih normi nad lokalnim zakonodavstvom. To je takozvana europska klauzula. Ipak, nije sve što je u Ustavu loše. Ovo je početak lobiranja koje će uz potporu zemalja Europske unije trajati narednih nekoliko godina dok ne uvjerimo Vladu da joj je puno pametnije ići putem postupnog mijenjanja zakona, a ne preko noći kao što je učinjeno sa Zakonom o nacionalnim vijećima, pa se mogu proizvesti novi problemi. Potrebno je dogovarati se i za dvije godine se sve to može pristojno završiti.«
Potrebno je razdvojiti što se određuje Ustavom, a što zakonima, skreće pozornost Janjić. 
»Ako imate gotovo 14 posto ukupnih normi Ustava o nacionalnim manjinama, to nije dobro. Takvo što ne postoji nigdje u svijetu. Neke stvari se ne definiraju Ustavom, već moraju biti jamčene zakonom i to zakonom koji se sporo mijenja. Druga konkretna primjedba na naš Ustav je da on ne poznaje ustavni ili okvirni zakon kakav postoji u cijeloj Europi. Mi imamo ustavni zakon samo za primjenu Ustava. Europska je praksa da se ustavnim zakonima određuju slobode i prava ugroženih grupa i nacionalnih manjina. Nažalost, pojedine odredbe su pravno-tehnički neprihvatljive ili kolokvijalno rečeno nepismene. Kada čitate te članke, vidite odsustvo pravne tehnike«, primjećuje sugovornik. 
Suštinska zamjerka je da Ustav uvodi jedan neodrživo restriktivan pristup okvirnim konvencijama i međunarodnim normama, jer traži njihove ratifikacije i posebne procedure, ukazano je na okruglom stolu. Unutar europske zajednice sve dogovorene dokumente morate primjenjivati kao takozvane europske pravne vrijednosti.
Socijalističko naslijeđe

Ustav je zapravo okrenut prošlosti, jer vuče korijene iz devedesetih, pa i iz ranijeg razdoblja. Nastao je na temeljima akta koji je, iako već u vrijeme političkog pluralizma, nastao na socijalističkim temeljima. Iz njih je proizašao i Ustav iz 2006. godine. 
»Nije okrenut našem cilju, Europskoj uniji. Ustavi u Europskoj uniji imaju 50 članaka i zato su tako dugotrajni. Nacionalna vijeća su istrgnuta iz prirodnog mjesta koje predstavlja okvirni ili ustavni zakon. Oni su institucija manjinske samouprave i moraju biti definirani Ustavnim zakonom i potom posebnim zakonima, a ne samo nekim posebnim pojedinačnim zakonom«, kaže Janjić. 
On dodaje da se taj posebni zakon mijenja kad je kome potrebno, a imamo i najnovije nedavne promjene. 
»Glavni problem je što se nacionalna vijeća ne tretiraju kao institucija manjinske samouprave nego kao paradržavno tijelo koje se bira po modelu koji omogućuje onima koji imaju političke infrastrukture, stranke i novac preuzeti vladavinu nad manjinama. U nacionalnim vijećima moraju biti predstavljene i stranke i civilno društvo i biznis zajednica i crkva, koja je dio nacionalnog identiteta.«
Što se tiče sadržaja o slobodama i pravima oni su dobro urađeni i neće se tražiti odbacivanje. 
»Da budemo jasni: važeći Ustav nije u potpunosti loš, ali ga je potrebno preurediti kako bi bio korespondentan drugim pravnim normama, kako bi nas ljudi razumjeli. Loše je što nije nađena ravnoteža između kolektivnih i individualnih prava nacionalnih manjina. Izgubio se termin ‘nacionalna zajednica’ koji je bolji od termina ‘nacionalna manjina’. Srbija je zemlja gdje su manjine teritorijalno koncentrirane i mora se ići politikom integracije.« 

Poštovati specifičnosti pojedinih manjina

Darko Baštovanović, predstavnik hrvatske zajednice, istaknuo je kako njezine krovne institucije, a najprije Hrvatsko nacionalno vijeće, neće odustati od svojih legitimnih zahtjeva koji se temelje i na međunarodnim sporazumima, i što je veoma osjetljivo za jednu mladu zajednicu kao što je hrvatska, a to je osiguravanje zastupljenosti i participacije na svim državnim razinama. 
»Hrvatska nacionalna zajednica ima legitimno pravo ovakvo što zahtijevati. Mislim da se i dalje predugo čeka na implementaciju dogovorenog, a gdje mislim na bilateralni sporazum iz 2004. godine. Međutim, postoji drugi niz problema kada je riječ o Ustavu. Nekoliko puta je na okruglim stolovima rečeno da ono što određuje nacionalnu manjinu i usvojena definicija s jedne strane je pozitivna zato što nacionalne manjine ne definiraju niti neki drugi međunarodni sporazumi i ugovori, najprije Okvirna konvencija. Ali opet s druge strane ta definicija stvara stanovitu zabunu. Nisu preuzete već prihvaćene definicije, koje su postavile institucije poput UN-a, nego je ovakva kakva je. Također je problem što u Ustavu nije napravljena razlika između tradicionalnih manjina i novih, koje su svoj status stekle nakon raspada Jugoslavije. Zajednice poput hrvatske ili bošnjačke imaju ogromnih problema u dosezanju razine ostvarivanja prava koja, recimo, imaju zajednice kao što su rusinska, slovačka i mađarska, koje svoja prava crpe još iz vremena socijalizma i koje su već i tada imale izgrađene institucije.« 
Neophodno je, kaže Baštovanović, da rješenja ne budu unificirana nego da se putem javnih i konkretnih politika pronađu odgovarajuća rješenja koja će biti ne temeljena ad-hoc nego inherentno i na konkretnim analizama, uvažavajući legitimni interes svake nacionalne zajednice ponaosob, zaključuje on.
Temeljni cilj rasprave, čiji su uvodničari bili i politolozi Stevan Lilić i Duško Radosavljević, je ukazati na potrebu kao i konkretnim prijedlozima pridonijeti unaprjeđenju postojećeg ustavnog okvira za integrativnu politiku Srbije. Posebni ciljevi su poticanje započinjanja transparentnog procesa izrade, rasprave i usvajanja novih ustavnih rješenja u području zaštite i unaprjeđenja položaja, sloboda i prava pripadnika nacionalnih manjina i podrška dijalogu pripadnika nacionalnih manjina, stručnjaka, predstavnika mjerodavnih državnih tijela, neovisnih institucija i istaknutih organizacija građanskog društva.
Siniša Jurić