Arhiv tekstova

Tražimo našeg »Superseljaka«

Prošlog mjeseca u Bačkoj Topoli na gradskom vašarištu (na Szent Istvána) održana je sedma po redoslijedu Seljačka olimpijada na kojoj su se natjecateljice i natjecatelji nadmetali za titulu »najspretnije seljanke«, odnosno »najvećeg seljaka«. Pobjednik u muškoj konkurenciji dobio je kao nagradu jedno malo tovno june, a pobjednica samo bicikl. Očito još manjka ravnopravnosti. Prije početka natjecanja u lokalnoj crkvi održana je misa i posvećenje kruha ispečenog od novog brašna. Predvečer je održano natjecanje u kuhanju junećeg paprikaša u kotliću, nakon kojeg je održan i koncert jedne muzičke grupe. Mogli bismo reći: neka vrsta »mađarske varijante Dužijance«, koncentrirana u jedan dan. 
Kada sam skovao izraz »superseljak«, nisam mislio na pobjednika ove Seljačke olimpijade. O temama vezanim za poljoprivredu i stočarstvo razmišljam već duže vrijeme. Recimo onda kada iz pera odličnih poljoprivrednih novinara pročitam: seljaci rade, a nakupci se bogate. Naravno, riječ je o otkupu žita. Džabe su se poljoprivrednici okupljali na prosvjednim mitinzima, Vlada nije mrdnula ni malim prstom, a nije se oglasio i naš »superseljak«, inače Vojvođanin, koji živi i »poljoprivređuje« u Novim Karlovcima. On je inače na čelu Skupštinskog odbora za poljoprivredu, šumarstvo i vodoprivredu, osnovno zanimanje mu je zemljoradnik, koji na dvjesta hektara gazduje, gaji stoku, a bavi se i izvozom kukuruza, a usput je i zastupnik Narodne seljačke stranke u republičkoj Skupštini. Onako usput bio je i predsjednik Skupštine općine Inđija, dva puta kandidat za predsjednika Republike, koji nije dobio dovoljan broj glasova, koliko je bilo potrebno potpisa da se kandidira. Valjda cijeneći njegove sposobnosti; a ne što je predsjednik Odbora za poljoprivredu, od Vlade Vojvodine je dobio vrlo povoljan kredit za kupovinu poljoprivrednog stroja. Osebujnost ovog natječaja bila je: vrlo kratak rok za prijavu (manje od mjesec dana) i dodjeljivalo se samo nekoliko kredita. Naravno kandidat, tvrdi on, nije utjecao na ishod. Po vlastitoj izjavi posjeduje 13 hektara svoje zemlje, a skoro 187 iznamljuje od države. Neki tvrde da jedno gospodarstvo može iznajmiti najviše do 100 hektara. Podsjetih se romana Životinjska farma i sentence: »Sve životinje su jednake, ali neke životinje su jednakije od drugih«. Dotični naš »superseljak« je najbolji primjer za oslikavanje kaotičnog i nedefiniranog stanja u značajnoj i važnoj grani opće privrede.

Poljoprivreda: trinaesto prase

Prije nekoliko godina, u okviru jednog znanstvenog istraživanja imao sam priliku obilaziti uglavnom manja naselja u Vojvodini i usput sam vidio ostatke propalih i opustjelih velikih farmi poljoprivrednih zadruga, za tov svinja ili junadi, kao i farmi s muznim kravama. Iz ovog razloga uopće se nisam iznenadio kada sam čuo vijest kako bismo mogli dvostruko više izvoziti goveđeg mesa (valjda deset tona godišnje) na temelju povoljnog trgovinskog aranžmana s Turskom; ali u našoj zemlji nema dovoljno goveda za ovaj posao. Očito neki u vladajućoj eliti zaduženi za poljoprivredu ne znaju da se razvijenost poljoprivrede mjeri brojem muznih krava po jednom hektaru poljoprivredne površine. Za gajenje goveda za tov, odnosno muznih krava, potrebna su višegodišnja planirana ulaganja, iz prostog razloga: krmača obično oprasi deset prasadi, a krava oteli samo jedno tele. Zato svinjogojstvo može lakše prebroditi oscilacije i neorganiziranost tržišta, dok ako se u govedarstvu uništi  tzv. osnovno stado, to se godinama nadoknađuje. Čudi me da naš, u ovom slučaju »naivni superseljak«, koji je ušao u rijaliti šou Farma da se tamo bavi »poljoprivredom i stočarstvom kao kod kuće«, nije upozorio svoje partijske kolege da u stočarstvu nešto jako ne valja. 

Zadruga  

Za nas, rođene poslije Drugog svjetskog rata, pojam zadruge značio je »veliko poljoprivredno dobro, u kojem su seljaci svojom slobodnom voljom udružili svoje male poljoprivredne parcele radi efikasnijeg korištenja svih prirodnih i ljudskih resursa«. Propadanje ovih zadruga rezultiralo je da neki tajkuni za sitne pare otkupe zadruge s pripadajućim poljoprivrednim površinama, po meni, iz ovih razloga: poljoprivredna zemlja se ne vraća vlasnicima kojima je ona nepravedno oduzeta. Na fakultetu sam iz predmeta narodna arhitektura saznao da su u našim planinskim predjelima postojale obiteljske zadruge, čiji su članovi od najstarijeg do najmlađeg stanovali pod istim krovom u jednoj velikoj zgradi. U ovakvoj zajednici vladao je čist patrijarhat, glava porodice je odlučivala o svemu. Izgleda da nestankom obiteljskih zadruga nije nestala i želja za glavom porodice. Većina, izgleda, želi imati jednog gazdu i na nivou države, koji će reći što je dobro, a što nije za sve nas; i koji zna sve odgovore. Naravno, najnoviji »rijaliti« Zadruga 2 nema veze ni sa zadrugom, ni s poljoprivredom. Imaginarni »kičgrad« izgrađen od gips-kartonskih ploča pričvršćenih na drvenu konstrukciju ima veze s našom stvarnošću u kojoj se prikazuje npr. »kičasta-glamurozna« poljoprivreda, a u stvarnosti goveđe farme su puste i prazne. Doista nam treba jedan pravi »Superseljak« da nas spasi, npr. nedaće nedostatka goveda.