Arhiv tekstova

Radost i križ

Navještaj Radosne vijesti je navještaj Krista, a znamo da ne možemo naviještati Krista ukoliko ne spomenemo njegovu muku i smrt na križu. Tako da, koliko god kontradiktorno zvučalo, dio Radosne vijesti je i muka i križ. No, kršćanska radost nije ono što svijet smatra radošću. Za ovaj svijet radost je zabava, bezbrižnost, provod, a za kršćanina nema veće radosti od one vječne s Bogom. Krist, da bi nam omogućio da se u vječnosti radujemo s Bogom morao je proći križni put, te odbačen i osamljen podnijeti smrt na križu. Svojom žrtvom donio je radost i Bogu i čovjeku, jer je otkupio grješnike i tako ispunio volju Očevu. Zato i Isus kada poučava svoje učenike i priprema ih za njihovo poslanje govori i o budućim događajima svoje muke i smrti, kako čitamo u ovonedjeljnom evanđelju (usp. Mk 8, 27-35).

Križ je dio kršćanskog puta

Dio kršćanske radosti je križ. Za čovjeka je to teško shvatljivo i prihvatljivo, jer su radost i trpljenje oprečni pojmovi. Zato Petar odbija prihvatiti da Krist, Mesija, mora trpjeti, te doživljava strogi prijekor od Isusa. Svijet stalne zabave, jeftine radosti, bez trpljenja lažna je ponuda Sotone, na koju čovjek nasjeda, te za njom traga, pa pati jer takvo što ne može pronaći. Zato Isus kaže Petru: »Nosi se od mene, sotono, jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!« (Mk 8,33).
Dio kršćanskog puta je prihvatiti križ, prihvatiti patnju. Trpljenje nije znak da je Bog čovjeka napustio, ili da ga je kaznio, ono je dio kršćanskog hoda za svojim Učiteljem, koji je također išao stazom trpljenja do konačne proslave. Čovjek teško prihvaća križ, obično ga doživljava kao odbačenost od Boga, te se žali i jadikuje. No, kršćanin svoje patnje treba sjedinjavati s patnjama Kristovim kako bi im dao potpuni smisao i podnositi ih hrabro s molitvom na usnama. Ali, ne moliti samo da Bog odagna patnje, već za njih zahvaljivati. Jednom je na duhovnoj obnovi za studente poznati profesor Ivančić rekao: »Ako u tvome životu nema patnje, zapitaj se gdje je u njemu Bog«. I tako je! Bog je ljubio svoga Jedinorođenca i dao mu je križ. I nama daje naše križeve, ne zato što nas ne voli, nego naprotiv, jer nas voli, bez križa nema spasenja. Za križ treba i snaga, a ta snaga je On. Otac je taj koji nam daje da naše križeve nosimo do kraja, da nas oni ne slome. I, naravno, svaki naš križ dobiva smisao tek kada ga povežemo s križem Kristovim.
Naravno, ne želi Bog da mi samo patimo. On ma daje i brojne radosne trenutke, nije kršćanski put samo križni put. Razmislimo i sami, koliko god da nam se trenutno čini kako nam je teško i patimo, prisjetit ćemo se mnogo radosti koju smo proživjeli, a do kraja našeg ovozemaljskog puta proživjet ćemo još radosnih trenutaka. Ali, ne može se bez križa ići za Kristom. Toga su bili svjesni prvi kršćani, zato se nisu bojali muka i smrti. Svoje su patnje sjedinjavali s Isusovim, te su radosno odlazili u smrt za svog Učitelja. Postoje brojna svjedočanstva kako su pjevali dok su mučeni i ubijani za Isusa. A Bog je njihovu prolivenu krv učinio sjemenom za nove kršćane, te se Radosna vijest, unatoč ljudskom protivljenju, širila stoljećima do nas danas.

Vjera i djela

Ova, dvadeset i četvrta nedjelja kroz godinu donosi još jednu snažnu poruku, a to su riječi sv. Jakova: »Što koristi, braćo moja, ako tko rekne da ima vjeru, a djelâ nema?... Tako i vjera: ako nema djelâ, mrtva je u sebi« (Jak 2,14.17). Kršćanin se po djelima poznaje. Tu se opet možemo vratiti na križ. Prihvaćanje križa i njegovo radosno nošenje odraz je naše vjere. Svakodnevno susrećemo ljude u različitim potrebama, bilo da im treba materijalna pomoć, podrška, topla riječ ili samo da ih saslušamo. Sve što učinimo za drugog učinili smo za Krista. Možemo uvijek kukati i reći: »pa i ja nemam, i meni treba da me netko sasluša, i meni treba da mi netko pomogne…« i odbiti učiniti dobro djelo. No, takav stav odražava našu lošu vjeru, koja ne prihvaća vlastiti križ, koja u bratu ne prepoznaje Krista, te nema djela, nego kako kaže sv. Jakov »mrtva je u sebi«. Kršćanin se treba prepoznavati po radosti i dobroti. Upoznala sam do sada mnogo redovnika i redovnica i primijetila da svi imaju nešto zajedničko – uvijek su nasmijani i vedri te spremni za bilo koju vrstu pomoći. Takvi su jer je njihova vjera živa i prihvaćaju radosno nasljedovati Krista onim pravim putem kojim se mora nositi križ. Svima nam to treba biti ideal kršćanskog života koji ćemo slijediti.