Arhiv tekstova

Vječito živi generali – vječito mrtvih vojski

Ismail Kadare, svjetski je znan albanski pisac, rođen 1936. godine u gradu Gjirokastëru u Albaniji. Studij pohađa u Tirani, a potom u Moskvi. Objavio je preko dvadeset romana i knjiga proze, između ostalih: Mladenačka nadahnuća (1954.), General mrtve vojske (1963.), Svadba (1968.), Tvrđava (1970.), Kronika na kamenu (1971.), Zima velike samoće (1973.), Suton stepskih bogova (1978.), Palača snova (1981.), Koncert godine 1936. (1988.), Neman (1991.), Piramida (1991.), Mjesečina (1993.), Elegija za Kosovo (2000.), Dosje o H. (2002.) i dr.
General mrtve vojske od onih je romana što otkrivaju snagu i ljepote istinske književnosti, a Kadare pisac koji nanovo dokazuje da će ona, makar bila pisana na malom jeziku, zadiviti cijeli svijet budući da su joj poruke globalne. U vrijeme kad je objavio Generala mrtve vojske Kadare ima tek dvadeset i sedam godina i njegova je književna zvijezda u rječitu usponu tek zasjala. Znalci su međutim, već nakon prvog izdanja ovog djela, svi bili načisto kako se upravo rodio jedan od najvećih suvremenih svjetskih romanopisaca. Aktualnost Kadareovog Generala mrtve vojske prelazila je i vjerojatno će prelaziti sve vremenske i prostorne barijere. Zato mu se valja vraćati, kao primjerice neizbježno što se okrećemo – Andriću.
Scena u kojoj starica priča generalu o jednom od mrtvaca koje traži, čovjeku koji joj je ubio muža i silovao kćer, simbolizira tragiku svih balkanskih, ali i drugih ratova. Nikakvo čudo što je Kadare bio kandidat za Nobelovu nagradu, a 2005. za svoje je djelo primio Bookera, najprestižniju književnu nagradu koju dodjeljuju britanski kritičari. »Ismail Kadare je pisac koji mapira cijelu kulturu – njezinu povijest, strast, folklor, politiku i neuspjehe«, rekao je voditelj žirija, kritičar John Carey. »On je univerzalni pisac koji djeluje u tradiciji pripovjedačke književnosti koja se nastavlja još od Homera.« 
Kadare koji je iskusio represiju diktatora Envera Hoxhe i izoliranost monolitnog staljinističkog režima, od devedesetih godina XX. stoljeća živi u Parizu, a u njegovim djelima prevedenim na više desetaka jezika, čitatelji i kritika prepoznali su neponovljiv individualni postupak kojim Kadare rastvara granice realističkoga pripovijedanja, istovremeno ostajući trajno vezan za albanski povijesni, sociokulturni i životni milje, koji velikom imaginativnom snagom književno preoblikuje i tumači u svojim romanima. Zahvaljujući toj vrsti umjetničke napetosti i preobrazbe, Kadareovi motivi i situacije lako prelaze lokalni značaj i stječu opću relevantnost. 
Dodajmo ovome još nešto bitno: Ismail Kadare smatra da Albanci pripadaju isključivo zapadnjačko-kršćanskom civilizacijskom krugu te da je preuzimanje islama od jednog dijela Albanaca u vrijeme turske vladavine imalo isključivo negativne posljedice za albanski narod.