Arhiv tekstova

Zagreb očima beskućnika

Imam običaj s vremena na vrijeme osvrnuti se na cijelu rubriku i tekstove koje sam pisala ne bih li vidjela u što se razvijam, razvijam li se, što propuštam, a što je ono na što sam ponosna. Ne mogu da ne primijetim da mi je u većem fokusu priroda od samog društva, ali i isto tako da se u posljednje vrijeme to promijenilo. Sve češće dijelim dojam o ljudima, o lijepim susretima, divnim postupcima. 
U tim svojim analizama me nekada uhvati panika, jer je toliko puno mjesta koja bih željela obići, o kojima bih željela pisati, na koje bih voljela privoljeti druge da odu, da je prosto nemoguće sve postići. I onda ta vječita borba odolijevanja da dva puta odem na neko mjesto koje me je hipnotiziralo, zavelo i koje me stalno doziva. Ako mislim stići svuda, ne smijem se uporno nekim mjestima vraćati. Zapravo, odmah prelazim na priznanje da ću svjesno riskirati da neka mjesta ne otkrijem, ali da se nekima vratim i tri puta. Prva od tih stalnih destinacija će definitivno biti Zagreb. Još uvijek se sjećam mog prvog odlaska i trena kada je Zagreb zauvijek ušao u moj život. To je to, bar jednom godišnje, ako ne uspijem češće, ja ću se njemu vraćati.
Skoro smo bili u Zagrebu, baš kad je Hrvatska igrala finale Svjetskog nogometnog prvenstva. Dakle, trebalo je biti to to za ovu godinu ali sam neki dan naišla na informaciju od koje mi je zaigralo srce. Neću krenuti s velikim uvodom, možda to zapravo mnogi od vas znaju ali ipak ne mogu sakriti oduševljenje da je u Zagrebu zaživio projekt u kom beskućnici pokazuju zainteresiranim turistima, ali i domaćem stanovništvu, grad iz svog ugla. Tura u kom su vodiči beskućnici, tura koja ne košta ali daje previše.

Invisible Zagreb

Moram odmah naglasiti da je izvor svih informacija o kojima pišem u ovom članku internet. Na internetu sam nabasala na ovu čudesnu priču i njemu hvala, a meni i svima obećanje da ću, čim prije otići u Zagreb i iz prve ruke proći ovu turu, a prije svega stisnuti ruku ovim velikim ljudima. Dakle, Invisible Zagreb je projekt nastao u želji da ostali vide grad očima beskućnika. Riječ je o prvoj edukacijskoj turi u Hrvatskoj koju vode bivši i sadašnji beskućnici, a projekt je neprofitan i temelji se na dobrovoljnim donacijama koje poslije koriste i za poboljšanje životnih uvjeta beskućnika. Ova edukacijska tura ima za cilj prije svega educirati stanovništvo o životu najsiromašnijih i to iz prve ruke, zajedničkom šetnjom i razgovorom. Termini za ovu turu su ponedjeljak, srijeda, petak, subota i nedjelja u razdoblju od 17 do 19.30 i cijela priča je dvojezična, dakle i hrvatski i engleski jezik su u opticaju, a kreće se od kipa kralja Tomislava.
Mile

Invisible Zagreb je projekt koji su zajedno pokrenuli humanitarna udruga Fajter i agencija za društveno odgovorne projekte Brodato. Prvobitni plan je bio da organiziraju edukaciju u njihovim prostorijama, ali su uvidjeli da bi poznate lokacije ostavile puno dublji trag na građane, pa su edukaciju preselili na otvoreno i pretvorili u turu u kojoj poznate lokacije dobivaju svoje naličje. Koliko vidim na sajtu projekta, ali i u svim člancima koji pišu o ovoj humanoj i velikoj priči, glavni akter je vodič Mile Mrvalj, bivši beskućnik i osnivač udruge Fajter. Mile je tri i pol godine bio beskućnik, kada je u Zagreb stigao iz rodnog Sarajeva. Završio je školu za primijenjenu umjetnost, a u Sarajevu je vodio likovnu galeriju koja je vremenom nagomilala dugove. Živio je u nadi da će u nekom momentu krenuti na bolje i da će on biti u plusu, ali se to nije dogodilo. Ostao je bez ičega i došao u Zagreb. Iako je bio u gradu u kom ga nitko nije poznavao, Miletu je bilo jako teško kopati po kantama, spavati po ulicama, ne kupati se, ne jesti. O svemu tome priča Mile u turama Invisible Zagreb, ali i o činjenici da se svakom od nas može dogoditi upravo to da ostanemo na ulici bez ičega. Što biste pomislili kada biste vidjeli takvog sebe na ulici? Suosjećali biste priču ili pomislili kako je taj beskućnik što tu sjedi sam kriv?
Divna i tužna u isto vrijeme, ova priča je za mene previše emotivna. Možda je trebalo prvo otići u Zagreb, upoznati Mileta, upoznati projekt, turu, suštinu, dozvoliti emocijama da me okupiraju i tek onda prenijeti ovu priču ali nisam se mogla strpjeti. Što ako netko baš ovih dana ide u Zagreb i ovo saznanje ga odvede u društvo ovog velikog dobrog čovjeka? Što ako nekog ovo inspirira da postane bolji čovjek i što ako nekog ovo inspirira da se zagleda oko sebe? Svaki grad ima svog Mileta, a na nama je da nevidljivo učinimo vidljivim.  
Gorana Koporan