Arhiv tekstova

Život o koncu

Jedna od  stečevina nekih prošlih vremena bila je obvezna školska obuka za prvu  pomoć. Da ne zvučim sad kao neka stara baba koja se uvijek poziva na ono što je nekad bilo, ali u moje vrijeme to je bio obvezan predmet u sedmom i osmom razredu. Iskreno, nisam ga pretjerano voljela, jer mi nekako nije išlo od ruke to previjanje unesrećenih, zaustavljanje krvarenja i sve drugo što se treba uraditi kada se priskoči u pomoć kakvoj osobi kojoj život ovisi o nekoliko minuta ili sekundi. Uvijek sam se nekako nevješto batrgala oko toga i (opet) iskreno to mi je bio jedan od najneomiljenijih predmeta. Na vozačkoj obuci, ta obveza (mislim na polaganje prve pomoći) me je mimoišla. I tako sam ja u život i promet zakoračila kao netko od koga bi, da se ne daj Bože dogodi kakva nesreća, bilo više štete nego li koristi. I još uvijek je tako, jer nisam sigurna da bi znala u pravilan položaj postaviti nekoga s povređenom kičmom ili nekoga umjetnim disanjem povratiti iz smrti u koju je već zakoračio. A mislim da bi se to moralo i trebalo znati. I naučiti u školi mnogo prije nego li sijaset nepotrebnih stvari od kojih u realnom svijetu nikakve koristi nema. I zato kapa dolje mladim volonterima koji u organizacijama Crvenog križa obučavaju svoje vršnjake upravo tim osnovama pružanja prve pomoći. A samo tijekom ove godine kroz njihove ruke prošlo je skoro 800 somborskih đaka i primjereno uzrastu, 290 predškolaca. 
Kapa dolje i volonterima i onima koji su zarad obuke na nekoliko sati ostavili svoja računala, mobitele, društvo na »bleji« u popularnom kafiću. A onima koji su iz drugog filma za nauk jedna (zaista) istinita priča. Kažu, jedan uposlenik izvjesnog somborskog poduzeća s negodovanjem je i nevoljno krenuo na obuku na koju ga je poslao poslodavac kod koga radi. Nije još ni završio sva planirana predavanja i praktične vježbe, a svome ocu doslovno je spasio život. I mimo svog običaja neću (ovoga puta) više ništa dodati. 
Z. V.