Arhiv tekstova Arhiv tekstova

Plastični prijelaz Horgoš

Svakog vikenda u posljednjih mjesec dana granični prijelaz Horgoš u vijestima prijestolničkih medija imao je status kao da je riječ o elementarnoj nepogodi. Na televiziji i na radiju gotovo iz sata u sat smjenjivale su se informacije o broju putnika i sati koliko se čeka na izlazu iz Srbije uz preporuke vozačima da koriste (i) druge granične prijelaze kako bi se kilometarske kolone koliko-toliko smanjile.
Ono što se, međutim, nije vidjelo u izvještajima na dalekovidnicama je stvarno »stanje na terenu«, stanje toliko tipično za ovo društvo i ovu zemlju. U dužini od bar dva kilometra duž desne (izlazne) trake autoceste prema Röszkeu stotine tisuća putnika tijekom kolovoza ostavilo je upečatljiv trag svog prisilnog višesatnog boravka na terenu preko kog bi u svakoj drugoj prilici jednostavno projurili. Riječ je o tonama smeća, pobacanog odmah pored ceste, u čijoj šarolikosti neprikosnoveno dominira plastična i aluminijska ambalaža popijene vode, sokova i piva, pri čemu se u tom mnoštvu svačega jedino (valjda) ne nalaze životinjski ili ljudski ostatci. S druge strane iste trake pred jedinim toaletom gužva kakva se ne viđa ni pred narodnom kuhinjom: gomila ljudi strpljivo čeka u redu na mjestu gdje je strpljenje najteža i najrizičnija osobina.
Samo nekoliko stotina metara dalje, s druge strane granice, gotovo nestvarna slika: mađarska granična policija propušta (po) dvadesetak automobila i po jedan autobus, ostavljajući na tisuće nesretnika da na izlazu iz Srbije nagađaju što je uzrok ovakvih zastoja. Naravno, čim se prijeđu prvi centimetri mađarskog teritorija i razlika je odmah uočljiva: sve čisto, uredno i prohodno.
Koliko god ovakav odnos mađarske države prema putnicima koji u nju ulaze bio nekorektan i nehuman za sranje u Srbiji odgovorni smo isključivo mi, odnosno »oni« ako se složimo da pod »njih« podrazumijevamo nositelje vlasti. Pokazalo se, naime – poput snijega u prosincu ili poplava u svibnju – da nositelji vlasti na svim razinama jednostavno nisu u stanju niti predvidjeti lako predvidivu situaciju, a još manje na nju odgovoriti na civilizirani i organizirani način. Zaista nije bitno da li za nedostatak na stotine veeeelikih kontejnera i na desetke mobilnih toaleta tipa »toy« odgovornost snosi Skupština općine Kanjiža (na čijem se teritoriju granični prijelaz Horgoš nalazi) ili pak neko drugo, »više« tijelo na državnoj razini, jer to njih ionako nije briga, a ako nekome to i smeta lako će se u javnosti oprati pričom o vlastitoj nenadležnosti. Bitno u cijeloj priči jest činjenica da je na stotine tisuća putnika na izlazu iz Srbije za mjesec dana uspješno stvorilo kilometarski deponij kao simbolični pozdrav državi koju napuštaju.
Bitno je i to da samo pukom teritorijalno-administrativnom srećom sve ovo nema nikakve veze s drugim licem Subotice ukoliko, naravno, izuzmemo naše sugrađane koji su se, čekajući u redu, i sami eventualno potrudili da sliku ravničarskog pejzaža dopune novim detaljima.
Konačno, kako svako zlo služi i za ponešto dobro, nije teško zamisliti da će za raščišćavanje ovog divljeg deponija jedini zainteresirani biti skupljači sekundarnih sirovina. Na svoju korist. A sramotu države.
Z. R.

  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay