Arhiv tekstova Arhiv tekstova

Crnila povijesti

O sudbinskoj važnosti kazališnog jezika i književnosti tijekom nastanka, učvršćenja i amalgamizacije nacionalnog identiteta, subotički su se ljubitelji teatra mogli uvjeriti i početkom 1975. godine, nakon premijere Crnila Koleta Čašula (1921. – 2009). On je stožerna  književna osobnost kojoj prethodi značajna grupa začetnika, a iza njih i napose njega prepoznaju suvremeni dramatičari: Tome Arsovski, Branko Pendovski, Goran Stefanovski, Jordan Plevneš, Dejan Dukovski, Venko Andonovski, Jugoslav Petrovski, Saško Nasev, Žanina Mirčevska, Trajče Kacarov i drugi [B. Pavlovski, Zagreb, 2000].
Crnila Koleta Čašulea ocrtavaju zbivanja iz jednog razdoblja borbe makedonskog naroda za slobodu između dva svjetska rata, kada je dio političke emigracije boravio u Sofiji, gdje su se oko tamošnjeg dvora plele intrige radi kojih su, među ostalim, uslijedila mnoga krvoprolića. U Bugarskoj se, naime, zagovaralo kako je makedonski jezik tek jedna lokalna jezično-književna varijanta, te prema tome dio bugarskog jezika, dok je u Kraljevini Srbiji, potom u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca i Kraljevini Jugoslaviji, službeno stajalište bilo kako je jezik stanovništva Vardarske Makedonije tobože dijalekt srpskog jezika. 
No, najpoznatiji među makedonskim piscima: Kočo Racin, Aco Šopov, Vasil Iljoski, Risto Krle, Kole Nedelksovski... svojim djelom ponajbolje su zanijekali ova svojatanja, očitujući se oko životnih pitanja i stvarnih htijenja makedonskog naroda o jeziku, slobodi i samostalnosti. Unatoč svemu, uvjeti za razvoj makedonskog jezika i književnosti, uz sustavno rješavanje nacionalnog pitanja i državnosti stekli su se tek u drugoj Jugoslaviji, od 1945., što se očitovalo u poeziji Blaže Koneskog, Slavka Janevskog, Ace Šopova, Ganeta Todorovskog i drugih, te u prozi Slavka Janevskog, Simona Drakula, Koleta Čašulea i drugih, čija će se nastojanja od 1991. godine nastaviti u uvjetima koje iznutra i izvana nameće današnjica. 
U tom kontekstu gledano Crnila su tek jedna epizoda, o kojima sam autor Kole Čašule veli: »Bilo je to vrijeme kada su makedonski život i makedonska krv bili najjeftiniji na svijetu. Tmine Makedonije su njena sudbina i veličina. Bez njih ona ne bi došla ovakva kakva jeste, do slobode, do njenog Danas …«. Redatelj Ljubiša Georgijevski, gost iz Skopja, dramu Crnila, prožetu nasiljem, političkim ubojstvima i terorizmom, ostvario je na sceni subotičkog kazališta u stilu političkog trilera, a premijerno je izvedena 14. veljače 1975. godine. Osnovna postavka predstave je realistična, s dosta natruha naturalizma, premda se zapaža i stanovit utjecaj nadrealizma i simboličnog, metaforičnog scenskog govorenja, zamijetila je Ivanka Rackov u svom prikazu [Rukovet, 3.-4, 1975.]. 
Od glumaca posebno je istakla Ivicu Jakočevića, kojega publika mahom poistovjećuje s komičnim rolama, a u ovoj se predstavi iskazao kao uvjerljiv dramski glumac. Tumačeći jednog od aktera političko-kriminalnog podzemlja, osvojio je gledalište pričom o smrti atentatora, dok je Milan Marodić ostvario cjelovit i impresivan lik mladog, zanesenog fanatika, kojega će doslovce slomiti potresenost kada spozna da je ubio svoga dobrotvora. Petar Radovanović kreirao je lik već umornoga terorista, koji se poslije dvadeset godina života u atmosferi stalnih ubojstava, zgađen nad svim kroz što je prošao, odaje alkoholu. I premda je njegova svakodnevica stalno stanje straha i gotovo nepodnošljive napetosti, uz bezuvjetnu odanost i poslušnost, nekima negdje na vrhu, Radovanović nastoji ostvariti gotovo klaunovski lik tragajući za naličjem terorizma. 
 

  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay