Arhiv tekstova Arhiv tekstova

Plime i oseke kazališne kritike i publicistike

Sve izraženija atrofija feudalno-vojnički ustrojenog društva pogoduje, svojedobno, snaženju sve glasnije riječi, manje u potrazi za zabavom više za poticanjem kazališnog govora i književnog pisma koji se kane uhvatiti u koštac s  nedovoljno razjašnjenim tzv. uzročno-posljedičnim zbivanjima na javnoj sceni. 
U tom kontekstu, u epohi naglog širenja utjecaja različitih teatarskih poruka sa scene ondje bujaju doslovce preko noći sve hrabriji i osmišljeniji govor, a  društvena potreba za slobodnim kazalištem očito se upražnjava i čini nezaobilazno potrebnom, pa tako i u podneblju Subotice, Sombora i Osijeka, one sve izraženije zrcale, s dovoljno identitetski ovjerovljenih pokretačkih impulsa nužnih za razumijevanje procesa unutar vrtloga povijesnoprocjeniteljskoga kaleidoskopa, važnom mjestu njihova nastanka. 
Mnogo godina kasnije, podsjećajući na važnosti svojedobnog govora kritike, Petar Selem, uvaženi redatelj i teatrolog, što ju je i sam upražnjavao s otvorene scene rekao je: 
»Sebe nikad nisam doživljavao kao kritičara, kao nekoga pozvanog da sudi i ocjenjuje. Bilo je to razdoblje, sad već daleko, kad sam nosio u sebi nagon da svaki doživljaj pretočim u tekst. A kako sam i kazalište i glazbu uvijek primao sa stanovitom strašću, to su i moje ondašnje kritike, više zapisi o nekim strastvenim susretima, radostima ili obračunima s djelom, s predstavom, sa samim sobom i svojim odnosom prema djelu ili prema predstavi, više nego izricanje objektivne i nepristrane prosudbe. Danas mi se čini prijepornim i to što sam kritike uopće pisao. Esejistika je nešto posve drugo. Ali kritika je težak i ozbiljan posao koji čovjek može raditi samo ako je ispunjen pasivnom ljubavlju prema umjetnosti o kojoj piše, ako ima osjećaj odgovornosti, i ako ima znanja i nadarenosti. To je posao odricanja: Brook je rekao kako je kritičar u položaju čovjeka koji je u blizini lijepe žene, vidi njene čari, udiše njen miris, a nikad je neće posjedovati. Svemu usprkos, prema kritici i pisanju o kazalištu ne smijem biti nezahvalan.«
*
Nema sumnje, početkom pedesetih godina XX. stoljeća, ovim se i sličnim zamislima rukovodio također i Mirko Huska, predlažući pokretanje kazališnog časopisa Naša pozornica. Huska je u tom razdoblju glumac i redatelj Hrvatskog narodnog kazališta u Subotici. U uvodniku prvoga broja ističe kako je ova tiskovina neophodna radi što neposrednijeg odnosa između kazališnih djelatnika i publike. 
Budući da se u časopisu, među ostalim nalaze tekstovi o predstavama Umišljeni bolesnik i Izbiračica prvi se broj Naše pozornice po svemu sudeći pojavio prvom polovinom studenog 1951. godine, nakon premijera Mollièreova i Trifkovićeva djela. No, kako je  Huska pored redovitih glumačkih i redateljskih obveza u tom razdoblju obnašao i dužnost ravnatelja Hrvatske drame, zbog prezauzetosti je prepustio uređivanje Naše pozornice glumcu Mihajlu Jančikinu, koji je drugi broj ovoga kazališnoga časopisa i objavio tijekom siječnja 1952. godine, što se može zaključiti također prema objavljenim tekstovima, a zapaženije su i zahtjevnije napisali Lajčo Lendvai, Mirko Huska i Miloš Jojkić. 
I u drugom broju Naše pozornice objavljen je veći broj snimki iz predstava i portreti glumaca, a posebnu pozornost pobuđuju podaci o broju premijera i odigranih predstava na subotičkoj sceni i tijekom gostovanja u drugim mjestima, kao i podaci o broju uposlenika. Mađarska drama ima 40 članova, Hrvatska drama 31 člana, Muzička grana 88 članova, a u tehničkoj službi i administraciji ih je 64, što je ukupno 223 uposlenika u subotičkom kazalištu.
Tijekom druge godine izlaženja Naše pozornice, u sezoni 1952./53., uz četrnaest brojeva u osam svezaka, priređen je i prigodni broj krajem travnja 1953. u povodu praizvedbe opere Dužijanca dr. Josipa Andrića. U njemu su predstavljeni skladatelj ovoga djela, a objavljen je prvi čin ove opere, kao i Kronologija hrvatskih opera od Ljubavi i zlobe Vatroslava Lisinskog iz 1845. godine, koja se smatra prvom hrvatskom operom, do Dužijance dr. Josipa Andrića, koja je izvedena te 1953. godine. Objavivši ukupno 15 brojeva u devet svezaka, tijekom samo jedne sezone Antun Kujavec se zacijelo zamorio, te je u narednom, trećem godištu, u sezoni 1953./54. uređivanje preuzeo Ivan Vuković uz potporu uredništva kojega su sačinjavali: Slobodan Sedlar, László Pataki, Rudolf Németh i Endre Lévay, kada su objavljena tek dva broja Naše pozornice. U prvom broju objavljen je repertoar kojega obrazlaže direktor Hrvatske drame Slobodan Sedlar, a osim toga čitetljima su predstavljeni novi članovi kazališta; Mirko Huska piše o režijskom postupku tijekom pripreme Hasanaginice, dok Lajčo Lendvai izvještava o rezultatima natječaja za suvremeni dramski tekst što ga je raspisala Hrvatska drama – što je očit znak značajnog iskoraka u vođenju samosvojne repertoarske i nakladničke politike.  

  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay