Arhiv tekstova

Berba ricinusa

Osnovna škola Ivan Goran Kovačić u Sonti je među rijetkim osnovnim školama koja je nekoliko desetljeća imala svoj vrt. U njemu su djeca pod nadzorom svojih učitelja i nastavnika uzgajala povrće i voće. To je bila izvannastavna aktivnost u kojoj su učenici rado sudjelovali. Sav prinos se prodavao u mjestu subotom na tržnici. Novac se čuvao u razrednoj blagajni i obično je bio namijenjen kao dio za financiranje većih ili kao cjelokupan iznos za manje ekskurzije.
Osobno sa svojom generacijom kasnih pedesetih i ranih šezdesetih godina sam bila suučesnik u ovakvim aktivnostima. Jednom tjedno, a ako su vremenski uvjeti i usjevi zahtijevali, išli smo i češće u obradu našega vrta. Tu je bilo posla na pretek. Okopavali smo, plijevili, razrjeđivali i grabuljali. Istina, učiteljica je bila napregnute pozornosti, jer smo nekada olako shvaćali svoj posao, a malo smo htjeli i na brzaka podvaliti. Već od ranoga proljeća, kada je dospijevao mladi crni luk, češnjak i grašak koji smo zasijali i posadili kasno protekle jeseni, bili smo veoma orni da ih plasiramo na tržnicu. U petak navečer smo se sakupljali razred po razred na svojim gredicama i ubirali dospjele plodove. Sve smo lijepo očistili, oprali i uredno sortirali u velike korpe (košarove). Korpe smo preko noći ostavljali kod naših školskih prijatelja koji su stanovali u Vojvođanskoj ulici što bliže tržnici koja je bila ispred zgrade tadašnje općine na današnjem broju 59 preko puta katoličke crkve Sveti Lovro. Tih godina naš vrt se nalazio odmah tu, druga kuća od općine na mjestu gdje se sada nalazi vrtić za predškolski uzrast.  Za tržnicu (pijac) su bili zaduženi predsjednik i blagajnik razreda. Noć s petka na subotu cijeli razred nije baš najbolje spavao zbog brige hoće li se naši proizvodi prodati. U subotu ujutro zaduženi su uzimali košar s plodovima našega rada između sebe i pošto su našli mjesto stacionirali se prije starijih i iskusnijih prodavača. Oni su komentirali na svoj način: »Ta, Božemprosti, ka ste se digli, šta li ste?!«, »Vidi ji! Ko višci i vištice! Uranili prija pitlova«.
Naravno, kakvi bi mi to bili prijatelji da ne pružimo svesrdnu pomoć jedni drugima. Ispred naše robe bi se sakupio skoro cijeli razred. Tu su bile mame i rodbina i naša roba bi na opće zadovoljstvo brzo »planula«.
Pošto smo tako lijepo ispekli zanat u poljoprivredi, školska djeca su često surađivala s lokalnom zemljoradničkom zadrugom Petoljetka i poljoprivrednim dobrom Mladi borac. Ova fotografija je iz gorenavedenog vremena. Ovo je berba ricinusa koji je bio na visokoj cijeni. Poznato je da se ricinus koristi i danas u farmaceutskoj i kozmetičkoj industriji. Pošto su svi dijelovi ricinusa otrovni, nastavno osoblje je imalo dvostruki oprez u nadgledanju učenika. Pretpostavljam da je te godine ricinus iznimno rodio, i u nedostatku radnika zadrugari su bili prinuđeni angažirati i školsku djecu. U vrijeme kada ricinus stiže za branje radili su se obimni poslovi s konopljom i vinogradima. Ricinus se bere dva do tri, pa i više puta, jer sazrijeva u fazama. Na fotografiji vidimo da dječak drži vreću, a djevojčica bere čahure i stavlja ih u vreću. Čahure su se brale čim malo napuknu. Poslije je ricinus išao na dalju obradu. U današnje vrijeme vidimo ricinus u vrtovima kao ukrasnu biljku vrlo lijepih listova od svijetlozelene do tamnozelene boje i cvjetova u nekoliko nijansi crvene, visoku do dva metra. Na snimci je ricinus nizak, jer se za proizvodnju sjemena u razdoblju kada ima pet do šest listova vrh zakida da bi imao više izbojaka na kojima se formira prvo cvijet, a onda sjeme. Kombajna za berbu ricinusa u to vrijeme nije bilo, pa se zato moralo pribjeći ručnoj obradi. Poljoprivredna dobra su bogato nagrađivala školu. To je bila kupovina nastavnih sredstava, televizora, uređenje škole ili plaćanje ekskurzija.
I opet je tu fotografija da nas podsjeti i na ono što je snimila naša svijest dogod je u stanju pamtiti. U njoj su još mnoge nesnimljene »fotografije«, pa zato priče o njima i dalje traju.
Ruža Silađev